Čini nam se važnim češće podsjetiti na referendum održan 19. svibnja 1991. na kome je iskazana volja hrvatskih državljana o budućnosti zemlje: izašlo je 83,56 posto birača, od kojih se njih 94,17 posto izjasnilo za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Za ostanak Republike Hrvatske u Jugoslaviji glas je dalo 1,2 posto birača.
Nakon toga u listopadu 1991. hrvatski je Sabor donio Odluku o raskidu državno-pravnih veza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Republika Hrvatska je i formalno-pravno postala samostalna i suverena država, a u siječnju 1992. došlo je i međunarodno priznanje.
Hrvatska je već na prvim slobodnim izborima 1990. izabrala nove političke snage koje će je voditi u transformaciji komunističkoga poretka u slobodno demokratsko društvo. Otvorene su nove perspektive suživota različitih naroda u dotadašnjoj federalnoj zajednici. Ponavljamo: spomenuti je referendum iznio volju 94,17 % hrvatskih birača. Ali i prije toga, sam nagovještaj transformacije Federacije doveo je do uzbune velikosrpstva i srpske pobune u Hrvatskoj, piše mr. sc. Ivan Bekavac za Hrvatsko slovo.
Oružani napad na Hrvatsku
Slijedio je i oružani napad na Hrvatsku, koja se uspjela obraniti i osloboditi. Iskazivanje volje hrvatskih državljana na tajnom izjašnjavanju svakako je prijelomni trenutak hrvatskoga hoda u slobodu. Ako bismo Dan državnosti i mogli slaviti 7. lipnja, kao uspomenu na Papino pismo knezu Branimiru godine 879. (ima i bližih povoda) obljetnicu formalnoga i tajnoga iskazivanja volje hrvatskih ljudi (o državi) nemamo kad obilježavati nego 19. svibnja. Iskustvo pokazuje, da se manji dio hrvatskih državljana prema svojoj domovini ne ponaša ni lojalno, ni patriotski, pa bi htjeli i referendum prikrivati ili čak izbrisati iz povijesnoga pamćenja.
Prema sadašnjoj uređivačkoj politici nekih medija u Hrvatskoj reklo bi se da je za samostalnu hrvatsku državu svoj glas dalo 1.2% birača, a za Titovu, ili neku sličnu državu, 94,17%. Iz dana u dan gledamo kako se razvija taj koncept skrivanja i promjene. Jedan novinar piše da današnji akteri ‘nove’ politike u Hrvatskoj “govore o građanima a ne o narodu, /da/ misle o čovjeku kad govore o državi, /da/ zastupaju tolerantnost kad brane uvjerenje”. Razumljivo je kad iznosi što govore ‘nositelji nove politike’ , ali je manje razumljivo kad piše da zna što ‘misle’ (izvan onoga što govore).
