Koliko je Tuđmanovo djelo veliko najbolje govori izjava jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita: “Prije će Sava poteći uzvodno, nego Hrvati dobiti državu.”
Okolnosti u kojima je Tuđman utemeljio hrvatsku državu, Republiku Hrvatsku, i obranio ju uz pomoć hrvatskih branitelja, ravno je čudu koje svjetski politički birokrati, koji su se kategorički protivili nastanku samostalne i neovisne Hrvatske, to čudo još i danas proučavaju.
Tuđman se početkom 1960-ih godina počeo suprotstavljati komunističkoj ideologiji i zbog toga su ga komunisti počeli progoniti. Godine 1967. izbacili su ga iz Saveza komunista i umirovili u 42. godini života. Kao povjesničar i znanstvenik osporavao je Jasenovački mit i tvrdio da je 700 tisuća žrtava, koje su se pripisivale logoru Jasenovac, mit kojim se demonizira Hrvate i nameće kolektivna krivnja “genocidnog naroda”. Godine 1972. osudili su ga na 2 godine zatvora u montiranom političkom procesu, rekli su, za “nacionalizam”. Osuđen 1981. na 3 godine zatvora zbog intervjua stranim medijima, što je ocijenjeno kao čin “kontrarevolucionarne” djelatnosti. Krše mu se osnovna ljudska prava i sloboda govora. Dakle, toliko je bio “protuhrvatski” tvorac, jer se borio za hrvatske nacionalne interese i što se, uz pomoć hrvatskih branitelja 1991. – 1995. odupro velikosrpskom nacionalizmu i hegemoniji (politici koja traje 170 godina) i stvaranju velike Srbije Virovitica-Karlovac-Karlobag. Gotovo da od te sjajne Tuđmanove diplomatske i vojničke pobjede nema ništa značajnije u hrvatskoj povijesti. Pobjeda, ostvarena u nezamislivo nepovoljnim uvjetima, kojoj svjetska diplomacija nije davala nikakav izgled. To je bilo vrijeme kad Hrvatska nije imala potporu ni jedne službene europske i svjetske politike: “Za službenog posjeta Londonu 7. svibnja 1991. britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd je gotovo ismijavao ideje o neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Mitterrand, francuski predsjednik, otvoreno je podržavao srbijansku politiku. Talijan Gianni De Michelis zaprijetio je da Europa neće tolerirati nikakav secesionizam. Ako dođe do raspada Jugoslavije, mogući su i talijanski teritorijalni zahtjevi prema istočnoj jadranskoj obali. Visoki dužnosnici Zajednice Santer i Delors uvjeravali su u Beogradu 29. svibnja 1991. srbijanske političare kako EZ ne će trpjeti buntovne sjeverozapadne republike jer nepokolebljivo stoji iza jedinstvene i teritorijalno cjelovite Jugoslavije. Državni tajnik SAD-a, James Baker, u Beogradu 21. lipnja 1991. u razgovoru s predsjednikom Tuđmanom, odrješito je izložio zajedničko stajalište članica KESS-a o očuvanju Jugoslavije.
Posebice je upozorio našeg Predsjednika da SAD-e neće priznati deklaracije o neovisnosti Hrvatske i Slovenije i da će nas smatrati odgovornima ako dođe do sukoba. Tuđman je jasno rekao Amerikancu da će Hrvatska za nekoliko dana proglasiti neovisnost. Ustvrdio je da je to jedini način uklanjanja trajnih sukoba i sporova i prinos stabiliziranju regije.” – objašnjenje je dr. Davorina Rudolfa, ministra vanjskih poslova RH 1991., o zbivanjima tih dana sudbonosnih za Hrvatsku. Rečeno i učinjeno: Hrvatska je 25. lipnja 1991. utemeljena kao samostalna i neovisna država. Raketiranjem u Zagrebu Banskih dvora gdje je bio smješten Ured predsjednika, srbijanski agresori su planirali ubojstvom predsjednika Tuđmana obezglaviti Hrvatsku 7. listopada 1991., samo dan prije isteka moratorija na odluke o samostalnosti i odcjepljenju Hrvatske, nametnut kao posljednji pokušaj Europske zajednice da spasi Jugoslaviju! Hrvatska je bila razoružana jer je JNA bila pokupila oružje TO, nametnut joj je embargo na uvoz oružja, a agresor je primijenio taktiku spaljena zemlja (razaranje gradova i naselja, gospodarskih i sakralnih objekata, bolnica, pljačke, palež i etničko čišćenje nesrba s 1/3 okupiranog hrvatskog teritorija) i ne zaboravimo petu kolonu.
U takvim uvjetima Tuđman je stvorio samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku, što je ravno svjetskom čudu, pa to onaj “relevantni” politički svijet još i danas proučavaju. Tuđmanova Hrvatska primila je iz BiH stotine tisuća izbjeglica i prognanika s okupiranih područja, preko aerodroma Lučko (Zagreb) održavala zračni most spasa s Bihaćem koji je snabdijevala hranom, medicinskom i vojnom opremom. Kao treća zemlja u svijetu, 07. ožujka 1992., priznala je BiH kao samostalnu i neovisnu državu (uvjet za priznanje od međunarodne zajednice bio je referendum održan 01. ožujka 1992. – i da su Hercegovci odnosno Hrvati BiH, poput Srba BiH, bojkotirali referendum – ne bi bilo priznanja BiH). Hrvatska vojska, na čelu s Vrhovnim zapovjednikom dr. Franjom Tuđmanom, u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji Oluja deblokirala je Bihaćku enklavu, koju su tri godine opsjedale srpske snage, spriječila još veći genocid nego što je Srebrenica i tom operacijom prekinut je rat u Hrvatskoj i BiH. Dakle, Tuđman je napravio sve ono što nije bila u stanju međunarodna zajednica – znamo njezinu krivnju u Srebrenici i krivnju što nije spriječila rat u Hrvatskoj i BiH. Da svijet nije licemjeran, Tuđmanu bi bili dodijelili Nobelovu nagradu za mir.
Poslušajmo kako je hrabro i odlučno govorio dr. Franjo Tuđman u odnosu na današnje nemušte i plašljive hrvatske vođe:
