Damir Vladušić, pripadnik 141. brigade HV-a i zapovjednik obrane u trenutku okršaja na Vidovića Glavi u Bosanskom Grahovu, prisjetio se krvave trodnevne bitke u kojoj su živote izgubila 23 hrvatska branitelja. Njegovu priču prenosimo u cijelosti:
‘Kao da je nedavno bilo, a prošlo je 26 godina, sjećanje na tešku trodnevnu bitku kod Bosanskog Grahova, od 13. do 15. kolovoza 1995., ne blijedi. Krvavu bitku koja je odnijela živote 23 hrvatska branitelja i više od 50 ranjenih. Iz godine u godinu isto. Kako se približava godišnjica, svakim danom raste nervoza, slike su žive, miris baruta, zvukovi bitke kao da ih sad proživljavam. Hrvatska slavi, ‘Oluja’ je prošla svom silinom, 3. bojna 141. brigade HV-a drži bojišnicu kod Bosanskog Grahova, prijevoj Derale. U subotu, 12. kolovoza, smo na izviđanju, 3. satnija čiji sam pripadnik navečer preuzima crtu. Iz mjesta Kovačići kod Livna, gdje smo smješteni, u smiraj dana kamionima odlazimo ka bojišnici.
Pred sam ulaz u Grahovo imamo jaki topnički napad tako da se ne možemo probiti. Moja satnija drži crtu lijevo od ceste za Drvar: Begovac, Vidovića Glava, Cigelj i Biljeg, gotovo 9 kilometara. Kada se napad ‘smirio’, odlazimo preuzeti crtu. Nas dvadeset i dvoje preuzimamo Vidovića Glavu. Pod vatrom blizu ponoći uspijevamo preuzeti četiri položaja, tri na samoj Glavi i jedan lijevo u podnožju. Prvi sati nedjelje, vedra je noć, pun mjesec, u daljini škripa tenkovskih gusjenica i vidljivi pokreti neprijatelja, prividni mir.
Našli smo se prvi na udaru. Pakao je počeo s prvim granatama negdje oko tri sata, kako vrijeme prolazi sve jače i žešće, oko nas sve gori. Od eksplozija noć se pretvorila u dan, u gotovo sat vremena po nama su pale stotine granata, gađaju nas svim oruđima. Sa zadnjom granatom, negdje oko 4 sata, desetak metara od mene povik ‘ajmo, vukovi moji’, zvuk čizama u trku. U trenu shvatiš pješački napad. Ne vjeruješ da se tebi dešava, zar moram poginuti sad na kraju rata? Svjestan sam svega, pomislio sam: ‘Gospe moja, nikad više doma’ i već za par sekunda moraš se boriti gotovo prsa u prsa.
Odsječeni smo, nitko nam ne može pomoći, prepušteni smo sami sebi, moramo pokušati odbiti napad. Odjekuju pucnjevi, rafali, sijevaju eksplozije bombi i zolja. Držimo se, ne damo se, cijev puške prati ti pogled. Štedeći streljivo moraš pucati brže i preciznije kratkim rafalima 2-3 metka. Nemam strah od smrti, samo šok od bezizlazne zbilje, nakon petnaestak minuta prvi poginuli, ranjeni. I sam sam teže ranjen, skinuo me snajper s tridesetak metara.
Srećom, dok sam ležeći izvlačio neispravni metak bio sam u pokretu tako da me nije pogodio u glavu. Jako me tresnulo, nemam boli, dosta krvarim, ne mogu se previti, a ni izvući. Zapovjednik sam, moram misliti na svoje ljude. U životnoj opasnosti vrijeme kao da se okrenulo, sekunde i minute tako su duge, sate i ne osjetiš kako brzo prođu. Malo toga možeš promišljeno napraviti, činiš više instinktivno, refleksno. Sve se nekako brzo odvija prilagođavaš se trenutku, važno je sačuvati prisebnost.
Iako dva puta na pragu nesvijesti, borim se i dalje gotovo tri i po sata. Ginu četnici, ali ginemo i mi, imamo četiri poginula i pet ranjenih. Sunce se već dobrano diglo, sami više nismo mogli, a kako pomoć nije stizala, odlučio sam da se povučemo propisno, vojnički bez ikakve trke. Izvukli smo se, moji poginuli suborci: Denis, Ivan, Loran i Tomislav ostali su na mjestu gdje su položili živote. Ni sam ne znam kako sam ostao živ, teže ranjen, jako krvarenje, na desetak metara od četnika. Srećom, svijest nisam izgubio, vjerojatno ne bi preživio.
Hvala Bogu, na vrijeme sam donosio ispravne odluke. Iza podneva pripadnici naše druge bojne potpomognuti TRD pokušavaju vratiti Vidovića Glavu. Nažalost, opet ista priča, prsa u prsa, 4 poginula i više ranjenih i ne uspijevaju potisnuti četnike. Navečer stiže u pomoć interventna skupina 3. bojne 7. gardijske brigade, popularne Pume. Kako je crta stabilna, odlučuju da krenu ujutro 14. kolovoza u vraćanje Vidovića Glave. Ni oni ne uspijevaju iz prve, imaju jednog poginulog. Isti taj dan u drugom pokušaju potpomognuti s dva tenka uspijevaju ih razbiti. Nažalost, opet imaju poginulog gardistu.
Čovjek se na kraju upita zašto toliko prolivene krvi za Vidovića Glavu, brdašce usred polja tristotinjak metara dugo, ispresijecano rovovima, mjesto gdje su se vodili najteži okršaji odnijelo je živote deset hrvatskih vojnika uz više ranjenih. Doduše, četnici su u potpunosti razbijeni, a bili su specijalna jedinica ‘Vukovi sa Drine’. Na nas su se namjerili mjesec dana nakon genocida u Srebrenici. Ova teška bitka od 13. do 15. kolovoza odnijela je živote 23 hrvatska vojnika. Bio je to jedini kontraudar poslije Oluje predvođen ratnim zločincem Mladićem. Na kraju bitke četnici su razbijeni panično bježali. Bila je to obrana Oluje.
Slava poginuloj braći po oružju, hrvatskim vojnicima koji su položili živote na Oltar Domovine’, piše Vladušić, a objavu završava imenima smrtno stradalih u borbama na Vidovića Glavi: Denis Jerković, Ivan Burić, Loran, Šulentić, Tomislav Grujica, Ranko Grbavac, Sead Jasenčić, Slaven Ujević, Romano Ribić i Stjepan Križanec.
