Glasoviti hrvatski emigrant Gojko Bošnjak, na kojega je Udba organizira dva atentata, preminuo je u 87. godini života, potvrđeno je iz kruga obitelji. Preminuo je u Njivicama na Krku.
Gojko Bošnjak, rođen 14. veljače 1934. u Širokom Brijegu. Gojko Bošnjak hrvatski emigrant koji je preko tri desetljeća Titove Jugoslavije proveo u emigraciji u Njemačkoj jer se, kako mu je etiketu nalijepila jugoslavenska komunistička vlast, borio ”protiv države i naroda”.
Život mu je često doslovce visio o koncu, a doživio je duboku starost. Preživio je dva pokušaja ubojstva zloglasne Udbe, nudili su mu da prijeđe na ”pravu stranu”, njegove najbliže pokušali iskoristiti protiv njega. No, nisu ga uspjeli svladati. Njegov život može biti podloga za veliku filmsku priču.
Prve probleme s Titovim režimom imao je kao četrnaestogodišnjak kada su mu komunističke vlasti odvele oca Božu u trogodišnji pritvor.
”U pritvoru je proveo od 1949. do 1951. godine. Bio je buntovnik, nije htio ići u radnu zajednicu. Moj je otac bio poznati mlinar s tridesetogodišnjim iskustvom rada u vlastitoj mlinici. Nije išao u vojsku i nije bio privrženik nijedne od vojski”, ispričao je prije tri godine u intervjuu za portal Bljesak.info.
Prvi neuspjeli atentat izveden je u ljeto 1972. godine kada su pripadnici UDBA-e postavili bombu u stepeništu njegovog restorana i tempirali ju na završetak radnog vremena. Bomba je, prisjetio se Gojko, ”zakasnila četiri minute” i eksplodirala u 23.04 sati kada su, srećom, on i svi njegovi radnici već bili izašli s posla.
Drugi napad na Gojka Bošnjaka dogodio se 28. prosinca 1973. godine, kada se vraćao iz kupovine namirnica za svoj restoran. Iznoseći namirnice iz auta opazio je kako netko korača iza njega. No, tome nije previše davao pozornosti dok nije osjetio dodir na leđima.
Učinilo mi se kako je nešto škljocnulo. Okrenuo sam se i vidio napadača kako drži pištolj s prigušivačem iza mojih leđa. Srećom, uspio sam mu se oduprijeti. Pištolj mu se zaglavio pa je sam sebe ranio. Hrvali smo se i valjali po dvorištu gotovo petnaest minuta. Uspio sam mu razdvojiti prigušivač od pištolja i držeći ga čvrsto za zemlju dočekati policiju, prepričavao je Gojko Bošnjak svoju priču u intervjuu za Bljesak prije tri godine.
U trenutku napada na njega jedan od gostiju u njegovom restoranu bio je i Ante Roso, kasniji hrvatski dragovoljac i general, koji se odmah želio obračunati s Gojkovim napadačem. Napadač na Gojka, kako tvrdi, bio je njegov pet godina stariji sugrađanin Vlatko Mišić iz Ljutoga Doca, koji je dobio direktivu od mostarskih udbaša Petra Manojlovića, Stipe Grizelja i Rade Vukojevića.
Godinu dana kasnije na Okružnom sudu u Karlsruheu Vlatko Mišić je osuđen na deset godina zatvora zbog pokušaja ubojstva Gojka Bošnjaka.
Ni nakon toga nisu prestali s prijetnjama. U dva navrata sam zaticao na desetke čikova u svome podrumu, vjerojatno od potencijalnih napadača koji su čekali moj dolazak. U stan su mi dolazili, jedan je čak bio i moj rođak, igrali se s mojom djecom i smišljali način kako me likvidirati. Nakon toga nikoga više nikoga nisam puštao unutra, prisjećao se Bošnjak.
