Svjedoci smo obespravljenosti Hrvata u Bosni i Hercegovini kao i umanjivanja njihovog kulturnog i etničkog identiteta pa tako u spomenutoj zemlji često dolazi do iskrivljavanja povijesti, nažalost, najčešće na štetu tog najmalobrojnijeg naroda. Već ranije pisali smo o svojatanju kraljice Katarine Kosače i bosanskog kralja Tvrtka te je povjesničar Ivo Lučić svojevremeno ukratko objasnio da o kulturnom naslijeđu najbolje govore imena koja dajemo prema svojim precima. Naime, činjenica je da bošnjačka imena zasigurno nisu Katarina ili Tvrtko. Sapienti sat.
Nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine i rata koji je osamostaljenje pratio, muslimanska politička elita donijela je odluku o preimenovanju nacionalnog imena u bošnjačko. Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca donio je 22. prosinca 1992. u Sarajevu Rezoluciju u kojoj su svoj narod nazvali bosanski Muslimani (Bošnjaci). Taj naziv potvrdili su Odlukom Drugog bošnjačkog sabora u Sarajevu 28. rujna 1993. Svoj jezik nisu nazvali svojim imenom, nego imenom- Bosanski jezik, navedeno je u Rezoluciji Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca i Proglas o Bosanskom jeziku, Ratni kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca, Sarajevo, 22. 12. 1992. Bio je to prvi formalni korak svođenja bosanske kulture i tradicije na bošnjačko – muslimanski okvir, naveo je Lučić u svom ranijem članku pod nazivom “Ima li Hercegovine?”
Svojatanje povijesti i iskrivljavanje činjenica nešto je što se od ratnih vremena opetovano događa u Bosni i Hercegovini pa smo tako imali, kako smo naveli, primjere svojatanja kraljice Katarine, kao i bosanskog kralja Tvrtka kojega po novijoj povijesti pošto poto Bošnjaci žele prikazati svojim, prenosi direktno.hr.
Povjesničar Lučić već je ranije u medijskim objavama istaknuo kako je svojevremeno Enver Imamović, jedan od ideologa novije bošnjačke povijesti na Bošnjačkom saboru koji je održan 1992., rekao da će teško biti uvjeriti ‘naše’ ljude (misleći na Muslimane u Bosni i Hercegovini) da se njihovi preci zovu Stjepan, Katarina i sl., ali istaknuo je da će raditi na tome. Koliko god oni radili na tome, očito je da to baš i ne ide. Naime, situacija je puno složenija nego što se to u nekoliko rečenica može reći. Najvjerodostojniji način za odavanje počasti svojim precima je dajući djeci njihova imena. To svi činimo. Naime, svojoj djeci dajemo imena njihovih predaka. Dovoljno je danas pogledati tko svojoj djeci daje imena Katarina, Stjepan, Tvrtko i slično… Mislim da to govori puno toga o tradiciji”, istaknuo je Lučić i u tom kontekstu podsjetio je na jednu izjavu jednog od ideologa novije bošnjačke povijesti.
Nasilno prisvajanje povijesti ponovno se očitovalo u izlaganju Bakira Izetbegovića na tribini SDA u Jablanici u BiH gdje je između ostalog Izetbegović istaknuo: “Mi smo imali problema s jednopartijskim režimom i njega je vrijeme odnijelo. Vidjelo se da to nije rješenje. Imali smo pravo biti protiv režima, ali nikada nismo bili protiv Jugoslavije i partizanskog pokreta. Alija je bio pripadnik partizanskog pokreta. Mi smo muslimani, Bošnjaci, Bosanci, Europljani, i ništa ne isljučuje jedno drugo. Zato s ponosom možemo reći da je kralj Tvrtko naš, da je naša i kraljica Katarina, da smo pod Tvrtkovim ljiljanima obnavljali nezavisnost 1992. godine. Bobovac je naše mjesto. Naše je i osmansko i autrogarsko naslijeđe u BiH – kazao je Izetbegović, naglasivši da se ničega od navedenog ne treba odricati, te da Bošnjaci u sebi sadrže slojevit identitet, a prenio je Dnevnik.ba.
Povjesničar Anto Ivić za portal Direktno osvrnuo se na ponovno iskrivljavanje povijesti te je odgovorio pokušava li se opetovanim ponavljanjem podmetnuti iskrivljena inačica povijesti.
“U Sarajevu možete čuti od ozbiljnih ljudi da je Isusov suvremenik i bošnjački junak Baton dizao ustanak za nezavisnost od Rimskog Carstva. Stoga ne čudi niti Izetbegovićeva poruka o ‘slojevitom’ identitetu čiji je strateški cilj uvjeriti slušatelja u željenu sliku prošlosti i opravdati isključive političke zahtjeve i ciljeve tog naroda”, kazao je Ivić i objasnio želi li se time možda dokazati kontinuitet.
“To bi se htjelo. Ali ovaj prostor je upravo primjer diskontinuiteta uzrokovanog posljedicama invazije i okupacije osvajača s istoka. Identificirati se s osmanskim razdobljem znači negirati Kotromaniće. Da taj apsurd ne bi bio očit, govornik je kazao da su pripadnici njegovog naroda ‘pod Tvrtkovim ljiljanima obnavljali neovisnost 1992.’.
Treba istaknuti sljedeće:
1. Tvrtkova pozicija u feudalnim vazalnom društvu nema nikakve veze s političkom emancipacijom jugoslavenskih muslimana u 20. stoljeću.
2. Bosna i Hercegovina je postala neovisna zbog referendumske odluke Hrvata.
3. Na prve demokratske izbore su Muslimani, koji su od 1993. prisvojili ime Bošnjaci, izlazili pod simbolom polumjeseca. Anžuvinski ljiljani i Tvrtkov grb kao službeno obilježje usvojeni su na prijedlog Hrvata, uz nezadovoljstvo Srba.
Na Izetbegovićevu paralelu s partizanskim pokretom, i izjavu da je njihovo osmansko i austrijsko nasljeđe, opravdana je primjedba da je u tom ‘kontinuitetu’ izostavljeno razdoblje kada su sudjelovali u provođenju pronacističke ideologije i dokazivali da su potomci Gota.
Partizanskim mitom se ističe razlika u odnosu na susjede protiv kojih Bošnjaci i danas vode ‘antifašističku’ borbu za stvaranje vlastite države. Da se neprijatelji i prikažu takvima, korišteni su scenariji crtanja fašističkih i ustaških simbola te rušenja partizanskih obilježja u većinski hrvatskim dijelovima Mostara i u Uskoplju”, objasnio je povjesničar Ivić.
‘Dio Hrvata podlegao je Stockholmskom sindromu’
Je li ovo način stvaranja identiteta koji obuhvaća različitosti?
“Muslimani osmanskog Bosanskog pašaluka nisu se borili za zajedništvo s drugima oko sebe, niti neovisnost zasnovanu na posebnosti, već za očuvanje prava u odnosu na druge. Dizali su ustanke protiv proeuropskih promjena. Primjer stvarne borbe za neovisnost od središnje osmanske vlasti bio je hercegovački ustanak neravnopravnih Hrvata i Srba koji je pridonio kraju te vlasti”, ističe naš dugovornik te dodaje:
“Kad čovjek kao Izetbegović kaže: ‘Bobovac je naše mjesto’, to onda ne zvuči kao prihvaćanje zajedničke prošlosti sa susjedima drugačijeg svjetonazora. Izgleda kao da nije dovoljno što su osvajači na tom mjestu ugasili bosansku državnost i u blizini banskog dvora u Sutjesci podigli sultanovu džamiju, nego to treba potvrditi i klanjanjem na temeljima porušenih crkava unutar zidina Bobovca”.
Objašnjava i znači li to da je teško doći do stvaranja zajedničkog stava o prošlosti.
“Velik broj povijesnih osoba i vladara iz doba vlasti narodnih vladara Hrvatske, Bosne i Huma imaju svoje ulice u Mostaru. Naravno, u zapadnom dijelu grada. Hrvati u Mostaru su odlučili zamijeniti imena ulica nazvanim po dužnosnicima režima iz vremena Drugog svjetskog rata, dok istodobno takve ulice postoje u Sarajevu. Inicijativu da u duhu europske osude svih totalitarnih režima, Titova ulica dobije ime bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, bošnjački predstavnici su oštro odbili. Toliko o prihvaćanju zajedničke prošlosti”.
“Iza manipulacija o prošlosti, krije se velikobošnjački projekt tri desetljeća medijski praćen nevjerojatnom količinom mržnje prema Hrvatima”, dodaje Ivić.
“Profinjene metode pritisaka s ciljem etničkog čišćenja osjetili su mnogi Hrvati Sarajeva, Tuzle i Zenice u poslijeratnom razdoblju u brižnim konstatacijama ‘komšija’: ‘Čudimo se da niste otišli kad imate gdje’. Naime, dio Hrvata podlegao je Stockholmskom sindromu, a dio je pod pritiskom nevidljiv u takvim sredinama. U takvom okruženju ne čudi zaključak prosvjednika u Sarajevu o mogućnosti smještaja preostalih Hrvata u vagone“, istaknuo je.
“Iza Izetbegovićeve izjave stoji čovjek koji tvrdi da Hrvati imaju previše i da će dobiti onoliko koliko im Bošnjaci dopuste. To je predstavnik ‘Evropljana’ kojima je nacionalni interes da Hrvati ne mogu imati kanal javnog medija na vlastitom jeziku, jer je jezik Bošnjaka razumljiv svima. Razumljiv je kada se njime poručuje da je Hrvatska oslobađana iz Bihaća, a na dan otvaranja Pelješkog mosta sa žalom se podsjeća da je BiH propustila povijesnu priliku onemogućiti njegovu gradnju zahvaljujući stavu srpskog člana predsjedništva.
Što očekivati od predstavnika naroda čija riječ i potpis vrijede dok se tinta ne osuši? I time se hvali. Tko laže taj i krade, rekao bi narod. Krade sve, prošlost da bi stvorio povijest koja mu odgovara. Krade i mogućnost odlučivanja drugima da bi mogao upravljati u njihovo ime”, zaključio je Ivić za Direktno.
