Da mi je kuna za svaki put kad sam unatrag zadnjih godinu dana čula neku od varijacija rečenice „Vi ste meni ideal.“ Ja bih takvu vezu kao što je vaša, kako ste to uspjeli, di još ima takvih kao što je tvoj muž. Već sam se naučila smješkati na to, klimati glavom, govoriti ono isprazno „da da da da“, prešutjeti tisuću i prvi put jer znam da je istina koja stoji iza našeg braka mnogima neprobavljiva. A gorim od želje da cijeli svijet shvati koliko je zapravo blagonosna, okrepljujuća i, što bi mnoge začudilo, dohvatljiva i jednostavna.
Prije svega, naš brak ne zavisi od toga kakav je moj muž, već od toga kakav smo ples odlučili plesati zajedno. Koje vrijednosti smo preuzeli, s kojima smo ušli u vezu i na temelju kojih izgradili odnos, koje smo jedno od drugoga „posudili“, koje smo učili njegovati. Nije on dobar muž jer je stvoren dobar, dobar je meni jer sam i ja dobra njemu i za njega. U svijetu u kojem svaku konvenciju odbacujemo kao zadrtu, svaki stereotip doživljavamo kao izljev netolerancije ili opresije, a svaku tradiciju kao nasilje, naš um oblikuju narativi koji pogoduju – ne znam kome, nekome sigurno, ali ne običnom čovjeku. Ne onom najmanjem, pojedincu, ne lokalnoj zajednici.
Pa krenimo otpočetka, nabrojimo neke stavove koje će danas u svojoj glavi nježno pohraniti svaka osoba zadojena mainstream narativom, propitkivanje kojih se u javnosti smatra herezom, banalne verzije kojih sam čula milijun puta u beznačajnim razgovorima na autobusnim stanicama, od djevojaka od kojih nisam inače navikla čuti ni da imaju mišljenje o vlastitim planovima za budućnost, a kamoli o globalističkim spletkama. Ili pak od onih za koje pouzdano znam da su promišljene, inteligentne i sposobne, ali ne mogu i ne znam više uprijeti prstom u to gdje je sve pošlo po zlu, da li od želje za pripadnošću ili od kaosa svakodnevice ili od straha od promjena, od nepoznatog.
Krenimo, dakle. Samo nekoliko njih, nasumično odabranih:
”Ženske i muške rodne uloge su opresivan društveni konstrukt koji nema veze s biologijom. Rod je fluidan, a seksualna orijentacija srž identiteta pojedinca. Kršćanstvo, posebice katolicizam, je imanentno loše i zatucano. Islam, s druge strane, nije, i suštinski nema veze s neredima u Iranu. Barack Obama je bio jedan od najboljih predsjednika Amerike. Muškarac koji bi glasao za Republikance imanentno je mizogin. Kapitalizam je inherentno pokvaren sistem, a socijalizam inherentno dobar. Žene su potlačena, marginalizirana skupina, i svaki je muškarac rođenjem privilegiran.”
Ne pada mi na pamet analizirati svaku od pojedinih teza i razlagati njihove kompleksnosti. Ne pada mi na pamet, pod rizikom bivanja etiketiranom, kao i uvijek, teoretičarkom zavjere, upirati prstom u dokazive fakte koje demantiraju svaku od navedenih stavki. Ono što mogu je iznijeti vlastito iskustvo, i to je ono što mi nitko ne može oduzeti. A moje iskustvo kaže iduće: žena nije snažna kad je u potpunosti neovisna.
Žena nije moćna kad je sama sebi centar svijeta. Žena nije zlostavljana ako je zbrinuta. Neovisnost, samostalnost i odcijepljenost od društva i obitelji iznimke su u svakom smislu. Rađaju ih bolne, teške situacije u kojima trebamo težiti ne zateći se. No iznimka traži i pravilo, a pravilo je ponešto drukčije: ženina snaga je u ljubavi koju daje. Ženina moć je u prepuštanju obitelji – djeci i mužu. Ženina hrabrost je u njenoj prirodnoj sklonosti zbrinjavanja ljudi oko sebe, stvaranja mikro-lokalne zajednice, stvaranja obitelji. Uf, to sigurno boli za čuti. Na to se moje prijateljice mršte. Na to se moje prijateljice bune. To im nimalo, nimalo ne odgovara i kosi se sa svakom instancom narativa koji su navikle slušati.
No kad kažu da očajnički žele brak kao što je moj, žele upravo to. Većina ih, ma koliko ratoborne parole objavljivale na osmi mart ili ine „praznike“, ne mašta o karijeri ili bogatstvu, ne mašta o skupom autu ili promaknuću. Maštaju, da – čak i one, o ljubavi.
Cijeki tekst možete pročitati na stranici Sapere Aude.
