Piše:Mario Zorko
“DINAMO BELUPO!
Kad bi stari, napaćeni GNK Dinamo uz pomoć AI mogao progovoriti, zavapio bi u stilu Ćire Blaževića:
“Čestitam ti sine, uspio si me razjebat k’o ni’ko!”
PETKOVIĆ & PJACA OUT!
You’re fired, trijumfalno bi uskliknuo Trump. Dinamov Trump i njegov pokret: Make Dinamo Great Again!
Tko im više ne treba?
1. Petković koji je šokirao Brazil i otvorio Hrvatskoj vrata polufinala i bronce na SP-u, a o svim euro-golovima za Dinamo, majstorijama s Oršićem i rušenjima velikana ne trebamo dužiti.
2. Pjaca koji je uveo Dinamo i ove sezone u Ligu prvaka (kao i prije svog odlaska u Juventus 2016. godine), matirao Milan, donio Dinamu rekordne milijune prodajom u Juve, pravi dinamovac, fini dečko iz zagrebačke sportske obitelji.
Obojica Dinamovi reprezentativci sa EP-a i SP-a, osvajači svjetskog srebra i bronce, srebra u Ligi nacija!
KLASE, IGRAČINE!
Obojica – otpust!
Jer nitko ne smije biti veći od Najvećeg, Dinamo, to sam ja, all-in-one, all in blue.
Nitko valjda neće smjeti biti ni veći od novog trenera, a to baš neće biti jednostavno, koliko god Najveći otpuštao klase da bi dovodio pojačanja iz Istre, Slaven Belupa, Osijeka, druge njemačke, francuske, pa i druge japanske lige.
Sretoh sinoć u Osijeku na Opus Areni Ivana Cvjetkovića Tarzana, njihovog zastupnika, mentora i više od toga.
Bio je rezigniran, slutio je kakav će biti ishod razgovora s Bobanom dan poslije.
Tko ne zna, Ivan Cvjetković bio je Dinamov strijelac, plavi 9 osamdesetih, kršni, beskompromisni Slavonac s istoka Hrvatske, iz Vukovarsko-srijemske županije, u Zagrebu Draženov susjed iz nebodera kod Doma sportova i suigrač s hakla.
Navijački sam ga obožavao kao igrača, centarfor koji je manjak fine tehnike kompenzirao neustrašivim uletima, srcem većim od Velebita, glavom na kopačku, razgrnuo bi po dvojicu-trojicu oko sebe, nadimak Tarzan sve govori.
Napadač Hrvatske u prvoj, povijesnoj utakmici u listopadu 1990., dok su neki drugi na isti dan te jeseni devedesete još ponosno nosili dres Jugoslavije i grb FSJ-a.
Tko ne zna, Cvjetković je vodio i cijelu karijeru Marija Mandžukića, po najvećim europskim klubovima, isto takvog beskompromisnog i neukrotivog “đilkoša” kojim se Hrvatska ponosi za sva vremena.
Tko ne zna, Tarzan velikog plavog srca bio bi sjajan sportski direktor Dinama, čvrstog karaktera, a zna sve o tom poslu, ima izoštreni instinkt za prepoznati i voditi igrača, ali to vjerojatno i nisu poželjne kvalitete u Dinamo, to sam ja.
I da ne bude zabune, s Tarzanom sam imao oštre, neugodne polemike kad sam olako kritizirao Petkovića koje bi završavale Ivanovom konstatacijom:
“Ti i tak nemaš pojma.”
Točno, jedino bih se mogao braniti, zato i ne zarađujem milijune od nogometa, nego samo pratim.
Uglavnom, Dinamo se olako rješava klasa nad klasama, vrhunskih igrača koji čine razliku i koji su samo nizom (ne)sretnih i slučajnih okolnosti završili u Dinamu.
Sinoć u Osijeku nije bilo nijednog Dinamovog igrača na terenu, nije u loži bilo ni ‘Dinamo, to sam ja’ i pripadajuće dvorske svite, premda se Dalić i sad oslanja na 12 igrača koji su prošli i stasali kroz Dinamo.
Koliko će aktualnih Dinamovih igrača biti na SP-u 2026. u Americi?
Možda jedan, ako Francuzi pozovu Pierrea-Gabriela…
Što Hrvatskoj znači klasa europske vrijednosti, demonstrirao je zadnji Dinamov Mohikanac, novi član Intera Petar Sučić.
I koliko će već njegov izostanak ostaviti rupetinu u Dinamu, pa još bez Baturine, Petkovića, Pjace…
Forma je prolazna, klasa je vječna.
Dinamo se zasad odlično pojačao za derbi sa Slavenom Belupom.
Stalno mi se vraća ona Ćirina:
“Čestitam ti, sine, uspio si me pošteno razjebat!”
Stvarno uspio, i to u rekordnom roku.”
