Parareligioznost suvremenih pokreta “za društvenu pravdu” iščitavamo, između ostalog, u simbolima koje su za svoj pokret odabrali. Iako dugine boje današnji duh vremena u pravilu povezuje s progresivnim pravovjerjem, one su originalno bile stari kršćanski simbol, koji se u Bibliji višestruko spominje kao znak saveza između Boga i ljudi (Knjiga Postanka 9:12-15).
Prije raščlambe problematičnosti parareligijske prirode progresivnih “duginih” pokreta analizirat ćemo tradicionalnu i izvornu simboliku duginih boja.
Duga se u prirodi pojavljuje nakon kiše te nas svojom ljepotom metaforički podsjeća da poslije kiše ili lošeg vremena dolazi sunce kao ono bolje.
Ona služi i kao relikt tog lošeg vremena nakon što je ono prošlo, predstavljajući novo rađanje koje se iz njega dogodilo. U Biblijskom smislu, nakon tog rađanja svijet više nije u potpunosti odvojen niti odvojiv od Božjeg Kraljevstva. Duga se tako u Bibliji spominje nakon velikog potopa kao simbol Božjeg obećanja Noi da sličnih potopa više neće biti – da su Bog i ljudi sada u čvrstom savezu.
Slično tomu, dugina ljepota i svjetlost simboliziraju i Božju prisutnost općenito (Ezekijel 1:28). Susreti s Bogom su, naime, kroz Bibliju uvijek popraćeni jakom svjetlošću koju grešni ljudi ne mogu direktno gledati, a koju duga reflektira u svojoj blažoj svjetovnoj verziji.
Vjernici su kroz povijest, stoga, pojavu duge u prirodi interpretirali na sličan način kao i zvonjavu na crkvi – kao podsjetnik da se povremeno valja odvojiti od zadataka svakodnevnog života i da je svaka stavka tog života povezana s onim transcendentnim; da ponad svakog našeg zadatka i djela stoji nešto više prema čemu treba težiti, te da svoj osoban odnos s time moramo kontinuirano obnavljati.
Ljudski je odnos s prirodom općenito prebojan simboličnim, što se posebno iščitava u moderno vrijeme kada većina ljudi živi u gradovima te ih sve više gradove počinje gledati kao cementne prašume, čiji zaklon barem povremeno treba naći u duhovnom spokoju prirode.
Naravno, moderan čovjek u svojoj oholosti ne može svjesno artikulirati zašto ga priroda toliko privlači, no njegovo tisućljećima formirano kolektivno nesvjesno teži utažiti svoje potrebe neovisno o racionalnoj zavedenosti egoistične svijesti. Priroda nas podsjeća da svijet nije samo objekt koji koristimo, već i subjekt kojem svjedočimo, a ta subjektivizacija svijeta prvi je korak prema spomenutoj obnovi odnosa s onim uzvišenim.
S tim na umu, problem je u modernim parareligijskim pokretima što su preuzeli podosta toga od tradicionalnih religija, dok su pritom u potpunosti odbacili ono nadsvjetovno, prema čemu su istinske religije u pravilu usmjerene. Oni, stoga, funkcioniraju kao klasičan primjer psihoanalitičke represije, koja sadržaj onog potisnutog s vremenom vraća iz podsvjesnog u svjesno u svom nakaradnom radikalnom obliku. Kontinuirano potiskivanje duhovnog poriva kod modernog čovjeka uzrokuje da se taj poriv popunjava svjetovnim fenomenima, koji se deificiraju i uzdižu na razinu zlatnog teleta kojemu se valja bespogovorno i neupitno klanjati.
Jedan od problema takve deifikacije svjetovnog jest što deifikacija sama po sebi implicira nemogućnost racionalne kritike. U deificirano se *vjeruje*, a ne dolazi kao zadnji korak procesa dokazivanja – dapače, sam čin dokazivanja dokida mogućnost vjere. Iznimno je, stoga, bitno da se na takvo mjesto ne postavljaju svjetovne političke stvari, jer će im se tada neizbježno pristupati kroz prizmu totalitarnog, koje se mora prihvatiti ili za svoju neposlušnost platiti cijenu.
Upravo se to, nažalost, događa sa spomenutim “duginim” pokretima. Svako iole kritičnije pitanje odbacuje se etiketama homofobije, transfobije i ostalih Novojezičnih krilatica, dok je de facto sve, pa čak i ono što je do nedavno bilo temeljno u našem društvu, kao što je sloboda govora, podređeno onome što pokret kaže.
Pokret je pritom, kako to uvijek biva s metafizičkim sistemima koji svoje uspostavljene metafizike nisu svjesni, apstraktan, pa će njegovi akteri često govoriti da “trans ljudi žele ________”, prešutivši pritom da ih nitko od konkretnih trans osoba nije izabrao da govore o njihovim kolektivnim željama.
Tko su ti apstraktni trans ili gej ljudi kojih aktivisti imaju puna usta? Spada li u njih, primjerice, konzervativni gej pisac Douglas Murray ili se njemu njegova homoseksualnost treba oduzeti jer se ne slaže s onim što glasni parareligijski kolektiv kaže?
Ne treba zaboraviti ni nepromišljenu nekoherentnost tog šarolikog pokreta, u kojem, osim tradicionalnog neslaganja muških i ženskih gej osoba, koje je očito toliko prevalentno da je penetriralo u pop kulturu (https://www.youtube.com/watch?v=nTQav-SyqwY), pod jednim kišobranom supostoji entitet feminista i entitet transa, iako bi svaki imalo promišljeniji feminist trebao vidjeti ogroman problem u tome da se muškarac snagom volje može transformirati u ženu i tako, koristeći feminističku teoriju, shvatiti svu transgeneracijsku žensku patnju. Problem ulaska bioloških muškaraca u ženski sport toliko je očit iz feminističke perspektive da je svaka dodatna lamentacija suvišna.
Ovo su samo neki od niza primjera nekoherentnosti pokreta, koji u maniri Babilonske kule na sebe svake godine nakalemi još jedno slovo, ne obazirući se pritom na to negira li indirektno novo slovo neko od prethodnih. Koherentnost, međutim, nije važna ako se u to što je nekoherentno dogmatično vjeruje.
“Vjerujem zato što je to apsurdno” (lat. credo quia absurdum), rekao je crkveni otac Tertulijan, što suvremeni društveni pokreti nesvjesno slijede, uz krucijalnu razliku što je Tertulijanova tradicionalna vjera bila svjesna svoje prirode – da njenu srž ne čini nešto ljudskom umu shvatljivo iz ovoga svijeta, već nešto čemu iz ovog svijeta treba težiti, iz čega slijedi ona mirakulozna diferencijacija Bogu Božje, caru carevo, kao temelj sekularizma.
Sekularizma u spomenutim pokretima nema – svatko se prosuđuje primarno prema tome vjeruje li u postavljena načela, koliko god ona nekoherentna bila, i prema tome u koju tko skupinu pripada – ako netko, primjerice, pripada u skupinu “onih drugih zlih”, što bi u ovom kontekstu bio bijeli heteroseksualni muškarac, on mora proći kroz proces pokore i pročišćenja (https://nypost.com/…/coca-cola-diversity-training…/).
Nije čudno što baš dugine boje u ovom progresivnom pogubljenom vremenu na sve strane moramo gledati. Duga je starokršćanski simbol Božje prisutnosti, odnosno povezanosti ovoga svijeta s onim što je ponad njega. Ona je samim time i sredstvo čovjekova skrušenja, budući da pokazuje da ono ljudsko i svjetovno nije ni približno sve što jest; da je temelj bitka nešto uzvišeno i našem limitiranom umu nedohvatljivo.
Suvremena reinkarnacija duginih boja parazitira na pojedinim tim motivima, uz suštinsku razliku u odbacivanju tog uzvišenog, što skrušenost, kao posljedicu udaljenosti od onog ultimativnog, zamjenjuje egoizmom. Njihove se teze ne smije preispitivati, njihova je riječ zadnja i predstavlja glas svih u čije ime govori, iako ju nitko od njih nije formalno priznao kao svog glasnogovornika. Oni su sami sebi svrha i krajnja društvena vrijednost pred kojom i naše nekada temeljne vrijednosti i slobode padaju na koljena.
Suvišno je govoriti da ovaj tekst nije osuda gej i inih osoba niti išta slično tome, jer će dugini pravovjernici ionako svaku kritiku upućenu prema sebi obuhvatiti takvim pseudomoralnim intelektualno lijenim plaštom kompetitivnog izigravanja žrtve.
Duhovni poriv prisutan u svakom dosadašnjem ljudskom društvu oni su popunili svjetovnim, potisnuli činjenicu da kroz duhovnu sferu razmišljaju o neduhovnom, te time dopustili da se to neduhovno iz podsvijesti lansira u svijest u svom monstruoznom obliku. Dugine boje na profilnim slikama, plakatima i bedževima firmi služe kao podsjetnik na savez modernog čovjeka s instancama svoje parareligije – sretno onome tko se taj savez drzne odbaciti.
