Nakon što su srpske snage pokrenule sredinom prosinca 1991. snažnu ofenzivu prema Osijeku, hrvatska strana odlučila se na protunapad. Rezultat toga bila je prva uspješna oslobodilačka operacija hrvatskih snaga u istočnoj Hrvatskoj – operacija „Đavolja greda“.
Piše: Borna Marinić/HKM
Iako je početkom rujna okupirano i posljednje naselje u Baranji, Bilje, to nije označilo kraj borbenih djelovanja na tom prostoru tijekom 1991. godine. Dio Kopačkog rita poznat pod nazivom Đavolja greda prostor „ničije zemlje“. Osim što bi ga bilo teško zadržati, radilo se o močvarnom području. Ipak u prosincu se agresija na Osijek pojačala, tako redom padaju sela na južnom dijelu osječkog ratišta, a ohrabrene time srpske snage iz Kopačeva zauzimaju prostor lijeve obale Drave nasuprot Donjogradskom groblju, Luci Tranzit i Nemetinu.
B: Hrvatske snage bile su primorane na protuudar jer je postojala opasnost da Osijek bude presječen na dva dijela, a povećao se i pritisak topništva na grad. Naime zauzimanjem osječkog prigradskog naselja Podravlje, neprijatelj bi okupirao cijelu lijevu obalu Drave preko puta Osijeka te bi centar Osijeka bio izložen direktnim napadima. Nakon što su 16. i 17. prosinca hrvatske snage bezuspješno pokušavale odbaciti neprijateljske snage u dubinu okupiranog teritorija, 18. prosinca 1991. započeo je konačni udar. S hrvatske strane sudjelovale su 135. baranjska brigada, 4. policijska postaja Beli Manastir, Specijalna jedinica policije „Orao“ Osijek, 160. osječka brigada, specijalna postrojba Glavnog stožera Bojna Frankopan te riječna ratna flotila. Uz topničku podršku, do večernjih sati otpor neprijatelja je slomljen. Bio je to velik uspjeh hrvatskih snaga koje su pokazale da i na osječkom ratištu mogu izvesti ofenzivne akcije. Hrvatske snage u borbama za Đavolju gredu imale su osam poginulih pripadnika. Među njima su Mihalj Kiš (17.12.1991.), Ninoslav Junašević, Ivica Minkoš te Ivan Ereš (18.12.1991.)
Idućeg jutra hrvatske snage posjetio je zapovjednik obrane Osijeka Branimir Glavaš koji je vojnicima čestitao na uspjehu te se uvjerio kako su hrvatske snage u napadu osvojile veću količinu oružja i opreme. Pored ostalog vojnicima je rekao:
„U svakom slučaju, u najskorije vrijeme, naša je obaveza prema izbjeglim Hrvatima iz Baranje da se taj prostor što prije vrati. Dajte sve od sebe da napravimo proboj prema Belom Manastiru i dalje gore prema graničnom prijelazu.“
Hrvatske snage nisu krenule prema Belom Manastiru i ostatku Baranje koja je Hrvatskoj na koncu vraćen mirnom reintegracijom nekoliko godina kasnije. Prostor Đavolje grede ostao je pod kontrolom hrvatskih snaga, a u proljeće 1992. na njega dolaze snage UNPROFOR-a.
