Keir Starmer odlazi s političke pozornice, ali tehnokratski mehanizam koji je oblikovao njegovu vladavinu nastavlja funkcionirati jednako kao i prije.
Britanski premijer Keir Starmer najavio je svoju ostavku. Kao i u slučaju Justina Trudeaua, Joea Bidena, Olafa Scholza i inih globalističkih aparatčika, Starmer neće faliti apsolutno nikome. Radi se o jednom u nizu bezličnih, beskarakternih, amoralnih, duhu vremena poslušnih, katastrofalnih političkih činovnika koji savršeno utjelovljuju društveno-politički režim našeg doba, režim koji je Hannah Arendt svojedobno prozvala tiranijom bez tiranina ili diktaturom Nikoga.
Novi je to režim koji nije moguće smjestiti ni u jednu veliku ideološku priču prošlosti. Njegova postideološka priroda smijenila je sveobuhvatne narative marksističkoga, fašističkoga ili liberalnoga tipa ogoljenom težnjom apsolutnoj moći. Ta se težnja konzumira kroz mrežu bezlične birokracije u kojoj nitko nije odgovoran te u kojoj nitko u punom smislu riječi ne vlada. Vlast je formalno razdijeljena na aparatčike starmerovskog profila, no svi su oni u svakom trenutku zamjenjivi s plejadom drugih supstancijalno jednakih raščovječenih i obezličenih pojedinaca.
Birokratska struktura u postideološkom je dobu tako postala sama sebi svrhom, jer iako Starmer odlazi u ropotarnicu političke povijesti, njegovu će stolicu netko zamijeniti. Struktura nadživljuje sve svoje članove, a u njoj se, umjesto željeznom šakom, vlada proceduralnim tehnikama i naprednom tehnološkom aparaturom.
Zapitamo li se na koga se Britanci mogu naljutiti zbog psihosocijalnog tehnokratskog nasilja izvršenog nad njima tijekom pandemije, koga mogu pozvati na odgovornost za to što su im ulice u svega desetak godina postale nesigurne, kome se mogu obratiti za pomoć u zaštiti tamošnjih žena silovanih od strane organiziranih kriminalnih banda što su u državu ušle tko zna kako, odgovor je isti: nikoga i nikome. Tako naprosto jest. Birokracija je tako odlučila, po nalogu gospodina Nikoga.
Buduće će povijesne knjige – postoje iznimno dobri argumenti za to – taj naš postmoderni, postideološki i posthumanistički režim neminovno prepoznati kao nešto najgore što je ljudska ruka ikada smislila. Starmer će u tim knjigama pronaći svoje mjesto kao jedan od kotačića tehnokratske vojske Bezličnih.
Izvor:Sapere Aude /Luka Goleš Babić
