„Proleteri“ kao akter komunističke revolucije nisu uspjeli ukinuti obitelj. Cilj ukidanja obitelji je, međutim, nadživio proletere, a u šezdesetosmaškoj revoluciji i kasnije nastoji se provesti kroz ideologiju kulturmarksizma.
Jedan od ciljeva komunizma, koji se često prešućuje, predstavlja i ukidanje obitelji: „Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista“ (K. Marx, F. Engels, Manifest komunističke partije).
U nekim je komunističkim zemljama bilo pokušaja nasilnog ukidanja obitelji, ali su se ti pokušaji izjalovili. Ljudi su se odupirali takvim idejama jer su prirodno obitelj smatrali najprirodnijom institucijom organizacije ljudskoga života.
„Proleteri“ kao akter komunističke revolucije nisu uspjeli ukinuti obitelj. Cilj ukidanja obitelji je, međutim, nadživio proletere, a u šezdesetosmaškoj revoluciji i kasnije nastoji se provesti kroz ideologiju kulturmarksizma. Ova ideologija obuhvaća splet različitih ideja kao što su promicanje LGBT i rodne ideologije. Zajednička poveznica svih ovih ideologija svodi se na napade na brak i obitelj.
U vremenu „ženske, dječje i seksualne revolucije“ (kako je revoluciju 1968. nazvao član Frankfurtske škole Erich Fromm) zazivala se smrt braka i obitelji. Sociolog Wilhelm Reich, također član iste neomarksističke škole koja je intelektualno pripremila revoluciju 1968., izrijekom se zalagao za uništenje obitelji pomoću „agresivne seksualne izobrazbe u najranijoj dobi“. A frankfurter Theodor Adorno obitelj je smatrao fašizmom „jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi“.
„Djecu imunizirati od crkvenih upliva“
Strategiju za vođenje te nove marksističke revolucije dao je Wilchelm Reich: „Djecu treba za politički interes odgajati prihvaćanjem seksualnih interesa i zadovoljavanjem njihove znatiželje: moraju dobiti onaj nepokolebljivi osjećaj koji im ne može dati politička reakcija. Time će se ona masovno pridobiti i u svim zemljama imunizirati od crkvenih upliva. I – a to je najvažnije – duboko osjećajno vezati uz revolucionarni pokret (W. Reich, Masovna psihologija fašizma – Uz seksualnu ekonomiju političke reakcije i proletersku seksualnu politiku, Zagreb, 1999.).
Ranije zazivanje uništenja braka i obitelji u vrijeme 1968. kasnije je taktički evoluiralo u to da sami pripadnici LGBT zajednice žele postići to da zakonski mogu postati dijelom braka i obitelji. Taktika je jasna: ako je sve obitelj, onda ništa nije obitelj. Neomarksistička agenda šezdesetosmaške revolucije predano radi na komunističkom cilju ukidanja obitelji, a promijenjen je samo akter revolucije.
Više to nisu proleteri, nego – kako je rekao još jedan frankfurter Herbert Marcuse – to su „manjine i nove društvene marginalne skupine“.
Cijeli ovaj proces kulturne revolucije s jedne je strane praćen time da se do jučer objektivno nenormalna ponašanja proglašavaju kao nešto novo normalno, ali s druge se strane kritičare ovih destruktivnih ideologija želi ušutkati, i to ne samo pomoću medijske difamacije, nego i na pravne načine. Talijanski publicist Roberto de Mattei u tom smislu govori o „sudskom suzbijanju dobra“.
Svaka kritika protuživotnih ideologija danas se želi proglasiti govorom mržnje. Žele se uvesti stroge sankcije za svakoga tko će, primjerice, kritički govoriti o homoseksualnosti. Nismo daleko od toga da će se citiranje Biblije kriminalizirati. Tako je finska političarka Päivi Räsänen, inače liječnica i majka petero djece, završila na sudu zbog iznošenja kršćanskog nauka, koji je nepromjenjiv, o homoseksualnosti. Kršćanstvo poštuje dostojanstvo svake ljudske osobe, pa tako i homoseksualaca, ali osuđuje homoseksualne čine kao neuredne. Räsänen su prijetile dvije godine zatvora zbog dijeljenja biblijskog citata na Twitteru. Objava je sadržavala fotografiju biblijskog odlomka Rimljanima, prvo poglavlje, stihovi 24-27, koji osuđuje homoseksualnost kao grijeh.
Räsänen je istaknula da vizija braka koju je predstavila proizlazi iz njezine kršćanske vjere. Ona propisuje da brak može biti samo zajednica između muškarca i žene. Istaknula je da ova stajališta nisu proizašli iz mržnje prema bilo kome. Na kraju je oslobođena optužbi, ali je imala velike pravne probleme. I u Hrvatskoj smo imali primjer dr. Ivana Poljakovića. Zbog toga što je homoseksualnost nazvao bolešću (što je bio medicinski standard u psihijatriji do sedamdesetih godina prošloga stoljeća) prošao je pravnu torturu nakon koje je ipak oslobođen.
Zeleni komunizam
Nakon vala crvenog komunizma i kulturmarksizma novi se komunizam nastoji provesti pod krinkom zelenih i ekoloških politika. Ove politike promiču neomaltuzijanski kult. Za zelene radikale svako novo dijete je nova tona ugljičnog dioksida. Ponovno je na nišanu život. Djeca su jedan od temelja obitelji. Nova gradska vlast u Zagrebu kao dio zelene internacionale u sebi savršeno sublimira nakazni hibrid kulturmarksizma i novoga zelenog vala komunizma.
S jedne se strane promiče LGBT i rodna ideologija (dugine klupice i „osobe koje menstruiraju“). S druge se strane želi ukinuti naknade roditeljima odgojiteljima (zelenim komunistima smetaju brojne obitelji). A s treće se strane čak i u provedbi tzv. zelenih politika, kao što vidimo ovih dana, potiče tipični komunjarsko-cinkaroški mentalni sklop. Susjedi bi trebali prijavljivati druge susjede koji minuciozno ne razvrstavaju smeće. A uskoro bismo na ulicama mogli gledati i specijalno ustrojenu zelenu žandarmeriju.
Svaka provedba komunističke ideologije uvijek je rezultirala neslobodom, kršenjem elementarnih ljudskih prava i siromaštvom. Nemamo razloga vjerovati da će Tomaševićev zeleni komunizam koji se uvodi u Zagrebu rezultirati ičim drugim.
Ideologija „odrasta“, koju Tomašević zagovara, a koja želi nametnuti ekološka ograničenja ekonomskom rastu, brzo se transformira u praksu nerasta, a gotovo godina i pol dana vlasti Možemo! u Zagrebu otkriva svu raskoš njihove nesposobnosti da riješe ijedan komunalni problem. Možemosi su zapravo samo blijeda kopija nakaradnih trendova koji obilježavaju današnju zapadnu civilizaciju.
Antropološki nihilizam
Njemački kardinal Gerhard Müller, umirovljeni prefekt Kongregacije za nauk vjere, nedavno je upozorio na ozbiljnu opasnost koja bi mogla dovesti do „kolektivnog samoubojstva” čovječanstva. „Kršćanstvo promiče civilizaciju života i izaziva kulturu antropološkog nihilizma koji bi mogao završiti kolektivnim samoubojstvom čovječanstva. Ateizam je nihilizam. Njegov je plod smrt”, rekao je kardinal u govoru (izlaganju) na 14. Svjetskom kongresu obitelji koji se trenutno održava u Meksiku.
Müller je u svome govoru objasnio da „nihilizam, odnosno ‘osjećaj novog doba’ da je ‘sam Bog mrtav’, kako je zapisao filozof Hegel, može dovesti do osjećaja da nema ništa loše u tome da ljudski bitak čini sve što mu se sviđa. Napose ako ne vjerujemo u božansku racionalnost i njegov bitak u kreaciji“. U izlaganju pod naslovom „Čovjek stvoren na sliku i priliku Božju: manifest protiv antropološkog nihilizma” kardinal se osvrnuo na teze Nietzschea, „proroka postkršćanskog nihilizma“ koji je navijestio „smrt Boga”; i povjesničara Yuvala Noaha Hararija, koji je „postao nešto poput gurua takozvanog trans humanizma“.
Umirovljeni nadbiskup objasnio je da bi „Harari, kao povjesničar, trebao znati koliko brzo vizija božanskog nadčovjeka može postati đavolski neljudska. Prošlo stoljeće je to okrutno pokazalo. U zapadnoj i istočnoj Europi. Posebice u Njemačkoj i Rusiji”.
„Ako čovjek prestane biti stvorenje na sliku i priliku Trojedinog Boga, tone u antropološki nihilizam”, upozorio je kardinal Müller.
Kardinal je upozorio i na to da je antropološki nihilizam „izrazito neprijateljski raspoložen prema životu”, budući da potiče čin „ubijanja djece u maternici kao ljudsko pravo i utilitaristički zahtjev takozvane ‘milosrdne smrti’ (eutanazije) za ‘iscrpljene’, tj. za ljudska bića koja više nisu prema njima upotrebljiva“.
„Ali pokvareni plodovi antropološkog nihilizma pokazuju se posebno u propitivanju braka između muškarca i žene. Koji se vidi samo kao varijanta među brojnim mogućnostima seksualnog zadovoljstva s ciljem prepuštanja spolnoj ljubavi, ali bez cilja stvaranja djeteta kao ploda ljubavi“, nastavio je kardinal. Tako se poriče smisao braka. Jer „je Stvoritelj blagoslovio muškarca i ženu tako da prenose, čuvaju i promiču život stvoren od Boga“.
Kardinal Müller se zatim osvrnuo na pitanje rodne ideologije, koja pravi lažnu razliku između biološkog spola i roda kao sociokulturnog konstrukta. „Osim biološki dokazane činjenice da stvarna promjena spola nije moguća, fikcija o slobodnom odabiru spola je poricanje Božje volje za čovjeka.
U tjelesnoj prirodi svako ljudsko biće postoji kao muškarac ili žena“, rekao je kardinal. „Rodna ideologija, koja svakako spada pod antropološki nihilizam, lišava i muškarce i žene vlastitih mogućnosti”, istaknuo je kardinal Müller. „Muškarac, zahvaljujući svojoj duhovnoj sklonosti i tjelesnoj predispoziciji, ima mogućnost postati snažan muž svojoj ženi i vjeran otac svojoj djeci. Ali ne može biti supruga ili majka drugoj osobi, a da ne izda svoje sebstvo”, rekao je kardinal.
Umirovljeni prefekt Kongregacije za nauk vjere dodao je da „nitko ne može reformirati ili osuvremeniti Kristov nauk. Jer je on sam (svojim utjelovljenjem) donio revolucionarni novitet i suvremenost da obnovi i oživi čovjeka”, kako je rekao sv. Irenej Lyonski, kojega je papa Franjo nedavno proglasio crkvenim naučiteljem.
„Antropološki nihilizam postaje stvarno opasan za Crkvu kada čak i katolički teolozi na ključnim pozicijama više ne pretpostavljaju činjenicu povijesno jedinstvene i nenadmašne Božje objave u Isusu Kristu. Nego umjesto toga čine perverzni kompromis s posthumanizmom, samo da bi Crkva ‘preživjela’ kao društvena organizacija u modernom svijetu bez Boga”, rekao je kardinal.
Sljedeći cilj: legalizacija pedofilije?
Antropološki nihilizam, koji savršeno dokazuje onu misao Dostojevskoga da ako nema Boga sve je dopušteno, nema granice u svojemu destruktivnom djelovanju. Nakon što su mnoga do jučer nenormalna i bolesna ponašanja proglašena normalnima, na red za legalizaciju mogla bi doći i pedofilija.
Dva dječja vrtića bit će tako pokrenuta 2023. godine u berlinskoj četvrti Schöneberg. To samo po sebi ne bi bila nikakva novosti kad im proklamirani cilj ne bi bio „stalno suočavanje djece s LGBT sadržajima“.
Vrtići će djelovati u sklopu šire ustanove. Također će uključivati višegeneracijski dom za homoseksualne, biseksualne i transseksualne osobe. Među učiteljima će biti mnogo ljudi s teškim seksualnim poremećajima.
Osamdesetogodišnjak Rüdiger Lautmann sjedi u upravnom odboru organizacije koja je odgovorna za cijelu inicijativu. Lautmanna Nijemci poznaju kao promicatelja pedofilije, a deklarirani je homoseksualac.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća zagovarao je legalizaciju seksa s djecom. Nadalje, Lautmann je 90-ih godina tvrdio da postoji „zdrava“ pedofilija. Ustvrdio je kako treba razlikovati spolno zlostavljanje djece od seksualnih kontakata s djetetom koji se odvijaju uz pristanak maloljetne osobe. Izrazio je žaljenje što djeca koja su u vezi s odraslom osobom to moraju skrivati od bližnjih – a za njih je to… psihičko opterećenje.
Godine 1994. Lautmann je objavio knjigu pod naslovom „Die Lust am Kind“, a tek nakon kritika ogradio se od vlastitog propedofislkog izdanja. Član je SPD-ovog „duginog” proširenja za Berlin te se zalaže za to da sedmogodišnja djeca jednom godišnje mogu promijeniti spol. Do sada je u ustanovi prijavljeno oko 60 djece.
Pitanje je samo vremena kad ćemo slične vijesti moći pročitati i u Hrvatskoj čiji nadglavnici vjerno kopiraju sve nakazne trendove sa Zapada. Već danas se u vrtićima u Hrvatskoj poučava rodna ideologija. Prema kojoj je spol biološki, a rod sociokulturni konstrukt -, a korak dalje vjerojatno može očekivati već kroz koju godinu. Ili mjesec. Vlak napretka žuri sve brže.
U jednome od prošlih brojeva Hrvatskog tjednika istaknuli smo da niti jedno društvo, niti jedna civilizacija ne može egzistirati bez tabua, a u današnjoj tabui i moralne ograde jednostavno više ne postoje. Rekli smo da sve ide prema tome da će čak i pedofilija vrlo skoro postati nešto „novo normalno“. Tako se i za pedofila sve češće koristi naziv „osoba koju privlače maloljetnici“. U Njemačkoj smo očito došli do toga da pedofili mogu ustanovljavati vrtiće.
Već ranije pedofil Alfred Kinsey dobio je gotovo pa kanonsko mjesto u znanosti, a i vodeći hrvatski tzv. seksolozi školovali su se na njegovu institutu.
Preteče današnjih Zelenih u Njemačkoj svojedobno su se zalagali za pedofiliju. U Nizozemskoj je 2006. osnovana stranka koja zagovara pedofiliju, a pitanje je vremena kad će stranke koje zagovaraju pedofiliju početi ulaziti u nacionalne parlamente ili će, što je još izvjesnije, mainstream stranke pomalo inkorporirati blaži stav prema pedofiliji u svoje programe. Napredak širi grane na sve strane i nema namjeru stati. Tko zna, možda će i pedofilija za 20 godina biti „jedna od temeljnih vrijednosti EU-a“ kao danas LGBT ideologija koja povijesno baštini snažne poveznice sa zahtjevima za legalizacijom pedofilije.
U Svetome Pismu (Mk 9, 42–48; Lk 17, 1–2) čitamo: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku“.
Činiti što je vrijedno – po sebi
Na žalost, zapadna civilizacija odrekla se Svetoga Pisma, ali i zdravog razuma. Društvo koje više ne zna razliku između muškarca i žene, koje proizvodi bebe koje funkcioniraju na principu umjetne inteligencije kako bi se dala alternativa pravim bebama, društvo koje nije spremno niti na najmanju žrtve za bilo kakve ideale i kojemu je jedini bog materija, teško može imati budućnost. Zahtjevi za legalizacijom pedofilije samo su logičan proizvod te i takve bolesne civilizacije.
Ipak, rješenje nije u očajavanju. Svi kršćani i ljudi zdravog razuma pozvani su se boriti protiv protukršćanskih i proturazumskih ideologija. Vrijednosti i zdrav razum možda danas nisu u većini, no ni rani kršćani nisu bili većina u Rimskome Carstvu. Svi su pozvani tamo gdje mogu činiti dobro i ne predavati se apatiji i nihilizmu.
Kao što u knjizi Benediktova opcija piše Rod Dreher, ako smo uistinu usmjereni na službu Bogu, „ne ćemo se zamarati neposrednim učincima – i to je dobro. Iz razgovora s preživjelim disidentima komunističke Čehoslovačke Taylor je otkrio da imaju nešto zajedničko sa svetim Benediktom i njegovim monasima. Oni nisu očekivali da će ikada doživjeti kraj totalitarističkoga režima niti su uistinu vjerovali da će njihove aktivnosti imati ikakav kratkoročni učinak. No to im je išlo u prilog. ‘Potpuno su se stopili s mišlju da je ono što čine vrijedno samo po sebi, a ne zbog eventualnih konkretnih, izmjerljivih posljedica’“.
Kao kršćani pozvani smo činiti ono što je vrijedno po sebi. Činiti dobro i vrijedno nikada ne može rezultirati zlim. U vremenu posvemašnjeg nihilizma i gubitka ideala ova se misao čini vrijednom dubljega promišljanja.
Izvor: HKV / Davor Dijanović
