Iako je bilo u planu da hrvatska metropola dočeka u ponoć Novu godinu vatrometom na glavnom trgu , Grad Zagreb je u posljednji trenutak odustao od vatrometa za doček Nove godine u organizaciji Grada te se pridružio inicijativi niza gradova u Hrvatskoj, uključujući Rijeku, Osijek, Pulu, Zabok, Rovinj, Opatiju, Poreč, Čazmu, Samobor i Labin koji su učinili isto .
Ono što je zanimljivo u svoj priči je da je glavni razlog za odustajanje od vatrometa zato što vatromet navodno smeta kućnim ljubimcima. Ovu bizarnu odluku zagrebačkih gradskih vlasti na društvenim mrežama je komentirao politički analitičar i konzultant Mate Mijić čiju objavu donosimo u nastavku:
”Imamo psa. Lunu. Volimo ju. Budući da ju ne držimo za hranu ili rad, smatramo ju članicom obitelji. Inače ju ne bismo imali. Ali ona nije ljudska članica obitelji, nego životinjska. Nije čovjek, životinja je. Ugodimo joj kad god možemo, ali potrebe ljudi na prvome su mjestu.
Ne pucamo vatromet. Ne pucamo petarde. Nismo jedni od onih koji se raduju na takav način. Ali nismo ni sami na svijetu i razumijemo da ima ljudi koji na takav način slave. Koji put mi kao ljudi moramo istrpjeti druge ljude pa stoga ne vidim kako bi to točno potrebe našeg psa bile iznad potreba drugih ljudi.
Psu smeta vatromet. U redu, razumijem. Ali mu, vrlo vjerojatno, smeta i živjeti u neboderu u 40 kvadrata pa se rijetko tko preselio na seosko imanje da bi psu bilo ugodnije. Psu smeta buka gradskih prometnica, ali nisam čuo da je netko zbog toga otišao živjeti u Liku ili Gorski kotar. Jer tako bi žrtvovali vlastiti komfor i vlastite potrebe. Puno je lakše drugima zabranjivati i ograničavati ispunjenje nekih njihovih potreba.
I tu dolazimo do suštine ove priče.
Ljudi su se međusobno udaljili i tu prazninu koja je nastala supstituiraju humanizacijom životinja. Od životinje je lakše dobiti emocionalnu zadovoljštinu i sam je odnos s njome puno manje kompleksan. Ljudi su teški, komplicirani, naporni i svakakvi – ali su ljudi i trebaju nam da bismo mogli voditi ispunjene živote kao članovi šire ljudske zajednice.
Naši su stari od životinja s kojima su dijelili životni prostor dobivali puno više nego mi koji ih danas držimo za kućne ljubimce. Dobivali su doslovno život – hranu koja je bila nužna za preživjeti, rad i zaštitu. Voljeli su ih, pazili su ih, ali nisu ih uzdizali na razinu čovjeka.
Jer životinja nije i ne može biti čovjek. Potrebe drugih ljudi, ako nisu nešto što izlazi izvan granica zdravog razuma i civiliziranog ponašanja, iznad su potreba moje životinje. Ma koliko ju ja volio.” napisao je Mijić.
