Dok su ritmovi Mehter orkestra odjekivali Tuzlom, zvukovi ratnih bubnjeva donijeli su sa sobom neugodnu istinu o duboko ukorijenjenom štokholmskom sindromu koji pogađa Bošnjake. Fenomen štokholmskog sindroma, gdje žrtve razvijaju simpatije prema svojim tlačiteljima, očigledno nije zaobišao veliki dio bošnjačkog stanovništva.
Posebno se to odnosi na muslimansku vjersku zajednicu koja djeluje na području gdje su nekada vladali hrvatski kralj Tomislav i kraljica Katarina Kosača-Kotromanić.Oboje, vidljivo po imenu – Hrvati. Sjećanje na osmansku okupaciju, koja je donijela nasilno nametanje islamske vjere, danas se izokreće u slavljenje tih istih okupatora.
Mehter orkestar, simbol osmanske vojne sile, paradoksalno postaje predmetom slavljenja među nekim Bošnjacima. Ovaj fenomen nije ništa drugo nego patološki štokholmski sindrom, koji nastavlja razarati društvo iznutra, maskirajući se kao kulturna baština i zaboravljajući na nasilnu prošlost. Neka bude jasno: slavljenje agresora ne može biti ništa drugo, nego kolektivna amnezija i samoporažavajući čin. Umjesto da se podsjećamo na otpor i slobodu, neki Bošnjaci, zavedeni romantičnom slikom Osmanskog carstva, sviraju bubnjeve svojih bivših gospodara. Vrijeme je da se preispitamo: je li ovo put ka pravom kulturnom i duhovnom oslobođenju, ili je to samo povratak u lanac podaništva?
Dok zvuci Mehter orkestra odjekuju našim gradovima, trebali bismo se zapitati koga zapravo slavimo i zašto. Je li to kulturno bogatstvo, ili su Bošnjaci samo još jednom žrtve vlastitih zabluda? Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti ključ za stvarno razumijevanje i izlazak iz labirinta štokholmskog sindroma koji drži Bošnjake zarobljenima.
Izvor:Robert Špehar
crodex.net
