Masovna ubojstva u školama , pogotovo u SAD-u, umjesto tragičnih iznimki, pretvorila su se nažalost u niz, a jedan od posljednjih slučajeva iz tog niza dogodio se prije mjesec dana u teksaškom gradu Uvaldeu, u kojem je 18-godišnji ubojica ubio 21 osobu, od kojih su većinu činila djeca.
Budući da se ni približno ne čini da uspijevamo stati na kraj školskim pucnjavama, smatramo da nije pogrešno zaključiti kako trenutno proaktivno i reaktivno djelovanje na njih nije efektivno. Postoji više razloga zašto je tomu tako, a ovdje ćemo ih sve pokušati sažeti na jedan općeniti termin banalizacije zla, kojim ćemo označiti banalan, površan i oportunistički dosadašnji pristup mainstreama navedenom problemu.
Kako to obično biva s mainstream medijima, njihov je pristup temi masovnih ubojstava krajnje površan i usko vezan uz prethodno opisanu generalizaciju – točnije, mediji problemu pristupaju isključivo kroz izvlačenje maksimalne čitanosti, a ona se često dobiva takvim jeftinim generalizacijama/politizacijama. Jedan od trenutno prevalentnih motiva u takvim analizama je prefokusiravanje na sredstvo počinjenja djela (ie oružje) umjesto na uzrok istog.
Tema slobode nošenja i imanja oružja u SAD-u iznimno je kompleksna jer obje strane imaju prilično jake argumente; s jedne je strane nama Europljanima nepojmljivo da se automatska puška može kupiti praktički kao da netko kod nas s 18 godina, neovisno o mentalnom zdravlju, ode po nju u Konzum. S druge, pak, strane američki drugi amandman garantira slobodu na imanje oružja upravo zbog omogućavanja narodu da obrani svoja temeljna individualna prava, koja im ustav garantira, u slučaju da vlast postane totalitarna. Vidjevši obrasce zapadnih lidera posljednje dvije godine, i mi u Europi smo na teži način postali svjesni koliko je taj liberalno-demokratski sistem ustvari krhak i koliko bespomoćni ostajemo ako ga se vlast odluči slomiti, a jedino ona ima pristup sili. Sličnu lekciju uči i povijest u kojoj su mnogi diktatori među prvim svojim potezima oduzeli svo civilno naoružanje.
Odgovor na to pitanje ćemo, upravo zbog kompleksnosti, ostaviti za zaseban tekst, a ovdje ćemo samo reći kako smatramo da oružje nije u srži problema američkih masovnih ubojstava, što zaključujemo iz činjenice da je jednaku diskrepancija između SAD-a i ostatka svijeta u masovnim ubojstvima pronalazimo i u broju serijskih ubojica. Njih je, dakle, također mnogo više u SAD-u nego u ostatku svijeta, a za razliku od školskih masovnih ubojica, serijski ubojice rijetko ubijaju vatrenim oružjem (treba također imati na umu da bi Harris i Klebold vrlo vjerojatno izvršili svoj demonski čin neovisno o dostupnosti oružja u dućanima budući da su očito bili vješti, ili uporni, u proizvodnji improviziranog kućnog oružja). Nešto je, dakle, drugo u igri što uzrokuje da SAD toliko odskače od ostatka zapadnog svijeta u ovim tragičnim fenomenima, a oružje se u tom kontekstu može promatrati samo kao sredstvo izvršenja jednog od njih.
Nažalost, situacija je takva da su masi dnevna previranja zabavnija i prihvatljivija od dubinskih analiza, zbog čega se mediji i mase međusobno hrane svođenjem kompleksnih tema na jednu aktualnu dihotomiju; rasprava o masovnom školskom ubojstvu se, stoga, s jedne strane automatski povuče prema inzistiranju na jačoj sigurnosti u školama (tj. jačem naoružanju čuvara), a s druge prema ranije navedenoj “zabrani oružja”. Smatramo kako nijedno od tih prijedloga neće riješiti problem, već ga eventualno privremeno gurnuti pod tepih.
Temeljno pitanje koje se mora postaviti kako bismo došli do rješenja je multidisciplinarno, i ono mora, umjesto banalizacije zla (koja smo podijelili na ranije opisane 3 kategorije), udariti na srž problema; (I) na psihologiju pojedinaca koji se na takvo zlodjelo odlučuju, (II) na društveni kontekst koji takvo djelovanje katalizira (a koji je uvelike vezan s banalnim pristupom mainstreama), te (III) na filozofsku interpretaciju dubinske ogorčenosti takvih individua koja se s partikularne mržnje transformirala u apstraktnu mržnju prema samoj biti egzistencije; prema samom postojanju kao takvom.
Cijeli tekst možete pročitati na Sapere Aude.
