Odjednom, kao iz vedra neba, Mate Šego je počeo pričati: „Jednoga će dana iza moje kuće biti veliko stubište s toliko stepenica koliko ima dana u godini. Međugorje će biti vrlo važno, ljudi će ovamo dolaziti sa svih strana svijeta. Doći će se moliti. Crkva neće biti tako mala kao sada, već puno veća i puna ljudi. Ne može držati sve one koji dolaze. Kad se potkopa crkva mog djetinjstva, taj ću dan umrijeti.
NAPOMINJEMO da se pet stvari iz priloženog videa već obistinilo. Preostaje još samo jedna stvar da se proročanstvo u potpunosti ostvari…
U knjizi sestre Emmanuel Maillard, francuske redovnice koja živi u Međugorju pod nazivom “Skriveno dijete” govori se o vrlo starom čovjeku iz Međugorja, koji je 1901. godine iznio ovo nevjerojatno proročanstvo o izvoru vode koji bi procurio nad Podbrdom.
Kad se Gospa ukazala mladima u Međugorju gotovo nitko im nije vjerovao pa su vidioci odmah na početku od Gospe tražili znak kako bi i sve druge uvjerili da oni zaista vide Gospu. Mnogi im nisu vjerovali, a vidioci su bili žalosni i nestrpljivi pa su svako malo ispitivali Gospu za znak. Ona im je odgovarala: ‘Strpite se anđeli moji’. S vremenom su prestali postavljati to pitanje.
Nekoliko mjeseci nakon, u listopadu 1981. godine Gospa im je rekla: ‘Dragi moji anđeli ne bojte se. Ja ću vam sigurno ostaviti znak. Izvršit ću svoje obećanje i ostaviti vam znak’. Znak je Gospa obećala ostaviti na podbrdu u Bijakovićima, odnosno na mjestu ukazanja, a prema riječima vidioca taj znak će biti, velik, neuništiv i trajan. Neće biti napravljen ljudskom, nego Božjom rukom i biti će dar svim ljudima kao potvrda da je sve ove godine zaista Gospa bila s nama, prisutna kao naša Majka.
Starac se zvao Mate Šego i rođen je 1901. Nikad nije išao u školu, nije znao ni čitati ni pisati. Obrađivao je mali komad zemlje, spavao na zemlji, nije imao ni vodu ni struju i pio je puno grape. Bio je čovjek kojeg su mnogi voljeli u selu Bijakovići, uvijek nasmijan i šaljiv. Živio je u podnožju Brda ukazanja na Podbrdu.
Odjednom, kao iz vedra neba, Mate je počeo pričati: „Jednoga će dana iza moje kuće biti veliko stubište s toliko stepenica koliko ima dana u godini. Međugorje će biti vrlo važno, ljudi će ovamo dolaziti sa svih strana svijeta. Doći će se moliti. Crkva neće biti tako mala kao sada, već puno veća i puna ljudi. Ne može držati sve one koji dolaze. Kad se potkopa crkva mog djetinjstva, taj ću dan umrijeti.
Bit će mnogo ulica, mnogo zgrada, puno većih od naših kućica koje imamo sada. Neke će zgrade biti ogromne. “
U tom trenutku priče Mate Šego se rastužuje i kaže: „Naši će ljudi prodati svoju zemlju strancima koji će na njima graditi. Na mojoj će planini biti toliko ljudi da noću nećete moći spavati. “
U tom su se trenutku Matini prijatelji nasmijali i pitali ga je li popio previše rakije.
Ali Mate nastavlja: „Ne gubite svoje tradiciju, molite se Bogu za svakoga i za sebe. Ovdje će biti izvor, izvor koji će dati puno vode, toliko vode da će ovdje biti jezero, a naši ljudi će imati čamce i privezati ih za veliku stijenu ”.
Mate Šego, daleko od raznih vidioca, proroka, sanjara, domaćih mistika, želimo reći o snu jedne ozbiljne osobe, vrlo zdrave, bez ikakvih mističnih doživljaja koja je, ne znajući ništa od ovoga što smo gore napisali, ispričala sljedeće.
“Znate, sanjao sam vidljivi znak koji će biti na planini Pobrdo kad se tajne otkriju.
Izvor, izvor vode koji će poteći s brda Podbrdo. Sanjao sam da sam na Podbrdu i da je mali izvor vode izašao iz male rupe u stijenama. Voda je tekla niz brdo probijajući se između zemlje i kamenja sve dok nije stigla do malih trgovina na ulazu u Podbrdo koje su polako počele poplavljati. U to su vrijeme mnogi hodočasnici zajedno sa stanovnicima Međugorja počeli kopati kako bi odvlačili vodu iz trgovina, ali sve je više vode izlazilo iz izvora sve dok nije postala pravi potok.
Gomila zemlje koje su ljudi iskopali preusmjerile su vodu na cestu koja je vodila do planine, a voda je prešla cestu i krenula prema ravnici koja vodi do crkve, a na rubovima je bila gomila hodočasnika cijelim putem. Voda je sama iskopala korito potoka koji je na kraju upao u rijeku koja prolazi iza crkve. Svi su vikali na znak i svi su se molili na rubu novog potoka. “
Izvori vode u Međugorju, rijeke, čamci, čine situaciju apsurdnom za zemlju koja je oduvijek živjela s problemom vode, čak i samo kako bi zalijevala vrtove.
Pričekajmo, pomolimo se, obratimo se, znakovi nisu toliko važni, znakovi samo jačaju vjeru onih koji su već vjerovali, a da nisu vidjeli.
