Zbog te primitivne kampanje s pretežitim elementima ponašanja gomile, ljudi su bili spremni prihvatiti Plenkovićevo ponašanje i prihvaćali su ga s utemeljenim rezervama koje su imali prema njemu.
Gotovo je nemoguće ostvariti političku poziciju bez povremenog korištenja fenomena gomile, kao što je nemoguće upravljati državom bez razornih i nekontroliranih rizika oslanjajući se na gomilu ili koristeći modele gomile u upravljanju.
Političko umijeće i odgovornost se mjeri osjećajem kad, gdje i kako pristajati, kad, gdje i kako se distancirati od modela gomile, pa i zauzeti suprotnu poziciju prema njoj, piše Marko Ljubić u svojoj Facebook objavi
Iznimno je opasno kad vlast i opozicija koristi modele gomile bez ograničenja i trajno, a to ćemo objasniti na konkretnim primjerima protagonista, fenomenima koji su jako prepoznatljivi tijekom zadnjih par godina do danas, a najbolje se vide u odnosu političara prema komentatorima i kritici, s tim i bilo kakvoj sumnji u njihovu misiju ili pitanju o sadržaju politika ispod zvučnih ciljeva.
Modele i efekte djelovanja gomile i korištenja narativa gomile ćemo pokazati na primjeru nastanka i razvoja Domovinskog pokreta sa Škorom i bez njega, te vlasti s Andrejom Plenkovićem.
Kad narajcana gomila naziva komentatora plaćenikom, koji izvršava nečije naloge, to je folklor bez obzira što u društvenim odnosima ima razornu dimenziju. Indikativan folklor, koji može ukazivati na ružnu tendenciju u društvu, ili manipulativne naravi, ili djelomično utemeljenu u stvarnim iskustvima javnosti s jednim, većim ili manjim dijelom komentatora, ali uvijek ponašanje i refleks gomile ima svoju manipulativnu inicijalnu točku.
Gomila ne nastaje ni iz čega i nije moguća bez te inicijalne, početne točke. Zato gotovo uvijek služi manipulaciji. Refleks gomile kojim se svakoga tko se upusti u racionalno promišljanje postulata upravljača gomile, smatra neprijateljem kojega je moralno opravdano i poželjno uništiti, može ukazivati i na pojavu gubitaka povjerenja u elementarni kodeks funkcioniranja, ne samo medija, nego i medijima bliske politike, pa onda društva u cjelini.
Zato ni narajcanu gomilu ne treba podcjenjivati, iako je ona od nastanka do vrhunca obično kratkotrajna i nestalna, pa nema u većini sudbinsko značenje za društvo, organizaciju društva, državu i većinu ljudi u zajednici.
Iako refleks ili virus gomile može inficirati i racionalne ljude ovisno o razini emotivne identifikacije i trenutnih očekivanja, obično su modelu takvog djelovanja sklone statistički marginalne skupine i realno mali broj pojedinaca u društvu.
Najbolji primjer nastanka, dostizanja vrhunca i emotivne identifikacije vrlo raznolikog spektra ljudi u rasponu od onih bez bilo kakve osobnosti, do ljudi s jakim personalitijem, koji su iz vrlo različitih razloga svoje osobnosti podredili modelu djelovanja gomile bio je politički fenomen Miroslav Škoro.
Ta društvena pojava je trajala manje od dvije godine, bila je integrirana na neobičnoj i netipičnoj matrici od krajnje iracionalnih do racionalnih elemenata, imala je krajnje militantnu dimenziju komunikacijske isključivosti i jednostavno moralno načelo sa samo dva neupitna polazišta – prijatelj ili neprijatelj.
To je komunikacijski model koji je prvi javno izgovorio Milanović s čuvenom sintagom “mi ili oni”. Mnogi njemu potpuno pogrešno zbog toga pripisuju autorstvo toga modela političkog i javnog djelovanja, iako je on samo izgovorio, pokušavajući inicirati stvaranje svoje gomile, ono što realno postoji i što koriste sve politike u većoj ili manjoj mjeri od kad postoji slobodno političko natjecanje.
Mnogi su, upravo oni koji svoju društvenost gotovo isključivo pronalaze u gomili, zato bili zatečeni rasplinućem Škorinog vala i raspadom skupine oko Škore, čak i prije nego je on kao osoba koja je cijeloj strukturi davala identifikacijsku prepoznatljivost otišao s vrha toga vala, a čak i ljudi kojima gomila nije modus vivendi osobnosti, su bili iznenađeni razvojem događaja.
Nisu trebali biti.
Bar ovi drugi.
Jer, u trenutku susreta očekivanja gomile s postignućima, a gomila ne može po definiciji djelovati racionalno, nužno je moralo doći do raslojavanja i razlučivanja ljudi i skupina koje su na valu gomile nastojali ostvariti racionalne i koliko toliko pozitivne ciljeve, od pripadnika gomile koji nisu motivirani, a ni sposobni racionalno razmišljati, niti u racionalnom kontekstu pronaći svoju društvenost.
Škoro je svu svoju prepoznatljivost koju je unio sobom u stvaranje političkog pokreta gradio i izgradio na prepoznatljivoj individualnoj osobnosti, pa je bilo potpuno nespojivo s tom osobnošću krajnje militantno djelovanje grupacije oko njega i mase koja je slijedila njega i tu grupaciju.
Mnogi će reći da Škoro živi od fenomena masovne identifikacije ili gomile, no to nije istina, jer sto tisuća ljudi na njegovom koncertu nije gomila, niti djeluje bez individualnih osobnosti netko tko sluša njegove pjesme i dolazi na koncerte.
Tu se ljudi emotivno i racionalno – estetski i na drugi kulturološki način identificiraju, ne s masom u kojoj se nalaze na koncertu, nego s autorom, umjetnikom ili zabavljačem i prije svega njegovim pjesmama, melodijama i riječima.
Gomila koja ga je slijedila u politici nije imala ništa slično, izuzev njega kao posuđen simbol, a ljudi koji su ga kao politički suputnici okruživali ničim nisu zavrjeđivali tako potencijalno – a nakon izbora i ulaska u institucije apsolutno – visoke društvene statuse.
U pravilu su dobili neusporedivo više nego su ikada bilo čim zavrjeđivali, pa je nastavak njihovog djelovanja morao u nedostatku ravnoteže između društvenih sposobnosti i pozicija na koje su dospjeli nužno morao biti – model gomile.
Zato je njegovim odlaskom, koji je bio logičan s polazišta njegove osobnosti, nestalo svake osobnosti i individualne vrijednosti iz pokreta.
Ostala je samo gomila, a grupacija koja medijsko-politički održava tu gomilu, niti ima, niti može ponuditi društvenost i osobnost u politici ili javnosti. Djeluje na načelima gomile, s jednostavnom projekcijom svijeta na prijatelje i neprijatelje.
Gomili je bitno postojati i imati neprijatelje, bez neprijatelja ne može opstati.
Zato su opasni i destruktivni.
Najočitiji i najpoučniji primjer toga opasnog poremećaja i refleksa gomile koji se umjetno i nekritički održava je bilo nevjerojatno neprijateljsko ponašanje prema samome Škori.
I bivših suradnika.
I ostatka pripadajuće gomile.
Za njih je svaki komentator koji se usudi postaviti bilo kakvo pitanje, ili napisati ovo što čitate, neprijatelj, a prema neprijatelju je baš sve dopušteno, opravdano, poželjno i moralno.
Iznimnu društvenu opasnost tom fenomenu daje neupitna golema financijska i paradržavna moć korporacije koja kontrolira tu skupinu, jer su im ciljevi beskrupulozna koncentracija moći a medijsko-politička grupacija satavljena od ljudi koji djeluju kao gomila.
Zato je higijensko pitanje ukazivati na fenomen integracije takve moći i gomile, a državna vlast koja to ignorira, ili ulazi u savezništva s tom koncentracijom, što možemo zorno vidjeti na tzv. energetsko-korporativnoj krizi s nizom izravno uključenih protagonista iz same države, koje je nemoguće gledati odvojeno od samoga predsjednika Vlade koji raspolaže njihovim pozicijama u ime države, krizi koja traje nezabilježeno dugo da bi bilo sumnje u savezništvo, se strahovito i neodgovorno kocka s državom, društvom i nacijom.
Takvom ponašanju gomile uvijek doprinose i individualne karakterne slabosti ljudi, koji iz različitih razloga, u virtualnom svijetu pokušavaju biti sve ono što nisu u stvarnom životu, nastojeći kompenzirati vlastite slabosti, često i komplekse, tražeći svoj identitet u gomili.
Modelu gomile pomaže i neznanje, zatim ružno osobno iskustvo ljudi, ali najbitniji element i preduvjet pristupanja gomili je inicijativa, inicijator i široka dostupnost komuniciranja.
Kad političari komentiraju tekstove autora u medijima javno ističući ili potičući stav da je tekst nastao po nečijem nalogu, to ukazuje na višestruki i opasniji poremećaj.
A prije svega na slabost političara.
Naročito se to odnosi na političare koji interpretiraju autorski tekst o sebi i svojim suradnicima.
I gomila i političari u takvim slučajevima potpuno zanemaruju pomalo potisnutu kategoriju u društvenim odnosima – savjest autora.
Ukoliko u javnom diskursu stav o “nalozima” potpuno nadvlada ili potisne stav o “savjesti” takvo društvo je na samom rubu provalije.
A političari, izravno proporcionalno političkoj poziciji, koji apostrofiraju naloge umjesto savjesti silovito pospješuju i potiču društvenu destrukciji neusporedivo više od komentatora koji izvršavaju naloge.
Takvi političari su ekvivalent i generator gomile.
Kad predsjednik Vlade Plenković na službenom sastanku svoje stranke kaže da je autor vrlo oštrog teksta o njegovom modelu upravljanja državom to očito napisao po nečijem nalogu, da će to provjeriti i pronaći rješenje, to ukazuje na nekoliko stvari.
Ni jedna nije dobra za samog predsjednika Vlade, a pogotovo za državu, društvo i naciju.
Naravno, ni jedna opcija tako izgovorenog “mišljenja” s oznakom službenosti, nije nimalo dobra ni za skup pred kojim se iznosi takav stav, ni za stranku koju ti ljudi vode.
Prvo, predsjednik tu izravno pokazuje krajnju nesigurnost i nedostatak bilo kakve razumne argumentacije protiv navoda u tekstu, a o toj njegovoj nepostojećoj argumentaciji i argumentaciji iznesenoj u tekstu izravno ovisi opći nacionalni interes, ali i status te pogotovo karijerna perspektiva toga predsjednika.
Pokazuje i da je uzdrman tim tekstom, činjenicama i mišljenjem autora, jer ne bi imao potrebe na takvom skupu komentirati autora da nije tako.
Uz to, pokazuje da ne vjeruje ljudima kojima se obraća, jer potreba osvrta i sugestivno-naredbodavne kvalifikacije autora nazočnima, uz nagovještaj “rješenja” takvih stvari, a ne razgovor o sadržaju teksta na koji se referira, neskriveno govori o utemeljenosti autorskog obrazloženja i teza, te o svijesti predsjednika da i ljudi oko njega u opasnom broju vrlo vjerojatno misle kao komentator, te da imaju razloga biti suglasni s komentatorom.
Da je to tako, najbolje pokazuje činjenica da je nekolicina nazočnih odmah nakon sjednice obavjestila autora navodeći Plenkovićeve riječi i izražavajući svoje zgražanje. Bez obzira što nisu reagirali na samoj sjednici, jer se za takve reakcije mora poklopiti nekoliko bitnih elemenata, a pogotovo tajming, neupitno su pozivima autoru iskazali nepovjerenje predsjedniku.
Predsjednik tako pokazuje duboku krizu vodstva, opasno nepovjerenje u rasudbenu moć ljudi oko sebe, jako precjenjuje njihovu ovisnost o sebi i podcjenjuje trenutke krize u kojoj se to događa, projicira im takvim pristupom sebe kao vrhovni smisao same države i u konačnici, očekuje od njih refleks gomile, bez osobnosti i indivualnih preferencija.
Njegov nagovještaj “rješenja” jeftini je i neuvjerljivi blef kojim se pred suradnicima pokušava zadržati moć i pozicija neupitnom, a svaki korak u pravcu “rješenja” bio bi sunovrat ne samo njemu, nego i suradnicima.
Stjecajem okolnosti znam o kojem se komentatoru radi, znam kako funkcionira, a znam da i Plenković zna da se tom autoru nikako ne može naložiti ili zakupiti savjest.
S tim predsjednik otvara duboku pukotinu u cjelini vrijednosti koje bi morao imati na poziciji na kojoj se nalazi, s nužnim krajnje racionalnim pitanjem – je li na tu poziciju došao na valu opće klime potaknute pretežito manipulativnim kreiranjem slike o sebi, je li to ostvario samostalno ili u grupi čiji je bio frontmen, tko čini takvu grupu, koji su joj krajnji interesi i ciljevi, te što je najopasnije i što su sve spremni učiniti da ostvare te interese i ciljeve?
Kad predsjednika Vlade prvi put netko suoči s izravnim pitanjem na konferenciji za medije – je li on još uvijek ili uopće premijer, s izravnim neizgovorenim potpitanjem, služi li nečijim konkretnim interesima, ciljajući na Barbarića i Vujnovca, onda to pitanje, bilo po nečijem nalogu ili bilo izraz logike i savjesti autora na temelju konkretnih zapažanja o događaju, svakom razumnom promatraču, ali i sudioniku događaja, te svim sudionicima sastanka Predsjedništva na kojem predsjednik govori o autoru kao izvršitelju nečijeg naloga, nužno pokazuje na dubinu političke krize vodstva, a ne samo na krizu plinske afere.
To pitanje ne treba odgovor.
Odgovor je u njemu.
Drugo, kvalificirajući tekst i autora kao naručen i kolokvijalno rečeno plaćenički, predsjednik polazi prvenstveno iz svoga iskustvenog, ali i karakternog polazišta. Otvoreno priznaje da ne vjeruje u – savjest autora i savjest kao načelo.
Ne samo konkretnog autora, nego većine ili svih. Pogubno je za predsjednika ako se radi o autoru koji nije prepoznat u javnosti kao neprijateljski komentator, koga u većini javnost usprkos kritikama vlasti doživljava sklonim samoj vlasti, tako i predsjedniku, jer na taj način predsjednik prvo iskazuje sumnju da ga je autor u situacijama u kojima ga je podupirao ili branio od neargumentiranih kritika ili kleveta, podupirao mimo svoje savjesti.
To neizravno ukazuje na činjenicu da predsjednik ne vjeruje u svoje sposobnosti, niti drži do vlastite političke konkurentnosti, svoje i svojih suradnika. To je na samom rubu refleksa gomile, odnosno načela manipulacije.
To je izrazito opasno jer otkriva modus djelovanja predsjednika, koji očito primarno preferira medije i autore koje on mora plaćati i davati im naloge, čime iskazuje nepovjerenje u vlastite vrijednosti, rad i ukupnu karijeru.
Na sve zaziva sumnju.
Onaj tko ima prihvatljive vrijednosti, nema potrebe naručivati uočavanje ili afirmaciju tih vrijednosti.
One se vide i vidjet će se, bez obzira na poticanje neraspoloženja gomile ili nesavjesnost nekih ili većine komentatora.
Primjer predsjednik ima u svojoj blizini.
Davora Filipovića su orkestrirano mediji dočekali krajnje neprijateljski od iskoraka u nacionalnu politiku, nekolicina pseudoautora je ispisivala mjesecima krajnje ružne i krajnje neargumentirane tekstove, zapravo prozirne huškačke pamflete, ali, na konkretnom događaju se upravo ta plaćenička i potaknuta kampanja pretvorila u izravnu korist samom Filipoviću, jer ga je distancirala i percepcijski od nositelja goleme muljaže.
Naime, otvoreno se prepoznaje čije interese ti pseudoautori promiču mjesecima, zna se tko financira njihove medije, zna se da su ti financijeri predatori kako ih je nazvao Filipović, pa je, upravo kad im je najpotrebnije nemoguće bilo kakvim pokušajima s njih svaliti na njega kroz nekakav ortakluk odgovornost za eskalaciju.
A oni su evidentni nevaljalci.
Jednostavna računica o zlim momcima i dobrom momku, koju su sami zli momci financirali i organizirali.
I – razbila im se o glavu.
Također, sam Plenković je prošao to iskustvo s kampanjom bujičara i raznih desnih eksponenata, koji su ga godinama javno pokušavali oblatiti besmislenim optužbama i klevetama, pa mu to, ne samo da nije naudilo, nego ga je u percepciji nužno činilo drugačijim, time i prihvatljivijim najvećem broju ljudi, od toga primitivizma.
Zbog te primitivne kampanje s pretežitim elementima ponašanja gomile, ljudi su bili spremni prihvatiti, i prihvaćali su ga s utemeljenim rezervama koje su imali prema njemu.
Te nalogodavne i plaćeničke kampanje su mu pomagale i štitile ga do te mjere da su vrhunski komunikolozi čak cinično zaključivali da ih mora poticati da nastave.
To su bile kampanje i tekstovi po nalogu.
Zato je znak duboke osobne krize i krize rukovođenja koristiti modalitete gomile i huškačkih kvalifikacija na službenom skupu prema autoru i tekstu koji upozorava na krizu upravljanja zemljom u kojoj se jednu potpuno prepoznatljivu skupinu, vlasnike gore spomenute strukture koja upravlja postškorinovskom gomilom, direktno organski povezuje s Plenkovićevim utjecajem.
Svaljivati kritiku u takvim okolnostima na model naloga i plaćanja je dezorijentacija s opasnim posljedicama.
Predsjednik u tom slučaju nikada ne može biti siguran je li neki pozitivan i afirmativan tekst o njemu i njegovoj politici istinski stav savjesnog autora, ili je naručen od nekoga oko njega.
Tu je signal opasne dezorijentacije i znak mogućeg krajnje perverznog osobnog pristupa društvenim načelima.
To je opasna točka.
Točka na kojoj će povjerovati u navode nekakvog nadripisara i pseudokomentatora da je čak zaslužan za srebrenu i bronačanu medalju Luke Modrića i reprezentacije.
Kad takvo nešto podupire i plaća Mario Radić to je opasno, makar bilo i tragikomično, no kad tako nešto iz svoje blizine podupire ili prihvaća predsjednik Vlade, onda je to tragično i ukazuje na opasan poremećaj koji se zbog pozicije Andreja Plenkovića ne može i ne smije gledati samo kao njegova osobna slabost, mora se gledati kao opasnost za poželjni ili realni državni poredak.
To ga, nakon opravdanih sumnji u povezanost s akterima financijsko-energetskog i korporativnog divljanja Hrvatskom tjekom zadnjih godinu dana, koju je novinarka definirala pitanjem je li još uvijek premijer, a očito i raniju povezanost, s tim što su zasijane nevaljaštine i tajni savezi sad izbili na površinu, doslovno dovodi i u komunikacijsko-političku ravan bujičarske gomile Vujnovac-Radić pokreta, na razinu pitanja Marija Radića danas u Toljovom Večernjaku – zašto Most i ljevica prešućuju odgovornost Davora Filipovića u aferi plin?
Pa valjda zato jer nije ni prodavao, ni kupovao 63% plina od države po bagatelnoj cijeni, a ne odlučuje o mandatu Frane Barbarića, ni ravnateljice DORH-a ili bilo koje institucije ovlaštene za mjerenje i prezentaciju odgovornosti.
Primjenjivati model gomile na kritiku, a prihvaćati besmislene laži o svojim zaslugama u stilu oslovljavanja narednika generalom, paradigma je po kojoj nikada predsjednik Vlade ne može biti siguran u kvalitetu i vrijednost svoje politike, jer ne zna što je istina i savjest, što je laž i naručeno.
U takvim okolnostima mutikaše koje sam u jednoj analizi nazvao Matanima mogu sve što je napisano dobro o njemu, a razloga je bilo i ima, naplatiti, predstavljajući to kao svoju nalogodavnu zaslugu, a autora kao svoga plaćenika.
Predsjednik koji na službenom sastanku autora kvalificira izvršiteljom nečijeg naloga, posve očito plaća takvim Matanima sve račune koje mu isporuče i uz plaćanje izravno ih promiče u službenu državnu paradigmu, pri čemu se Matani potrude imati dokaz, neku fotku, druženje na javnom mjestu, neku posve regularnu suradnju s autorom iz prošlosti.
Tako Matani kolokvijalno rečeno “žene” predsjednika. Da ne kažem prave ga budalom, a predsjednik, pošto po definiciji ne smije biti budala, onda budalama pravi suradnike, stranku, skup kojim predsjeda, narod.
Tako se redelegira budalaština.
A to kratko traje i nužno završava slomom.
Kad predsjednik na taj način pristupa medijskim autorima i njihovim javnim porukama, nema sumnje da na isti način pristupa svemu u državi. Svim pitanjima, problemima, suradnicima, suparnicima, partnerima.
Onda takav model primjenjuje i na sve politike.
To je model gomile, bezosobnosti i neodgovornosti, jer netko tko ima problema s osobnošću, ne može prihvatiti primjerene standarde odgovornosti.
Zato sam neki dan napisao da eskalacija tzv. plinske afere samo površno izgleda kao gospodarsko-financijska kriza, a da je to u biti kriza Plenkovićevog modela upravljanja državom.
Tada sam naglasio dva izlaza iz te krize i treći – koga nema, bojeći se da bi Plenković suočen s posljedicama svojih odluka mogao krenuti tim bezizlazom.
I samo dan, dva nakon toga njegovi stranački suradnici me zovu da mi to potvrde.
Kreće li definitivno cestom gomile, otkrivajući tako da njegov savez s Vujnovcem nije samo gospodarsko-korporativni savez, nego da ima i perverznu inačicu u savezu s Vujnovčevom političkom gomilom?
Samo, tako se ne rješavaju problemi. Tako se gomilaju problemi, afere i krize i pretvaraju u lavinu, isto kao zaslijepljeni ljudi bez osobnosti u masi, koji čine gomilu.
I stampedo.
