Ovo što se događa s državom, što danas mediji nazivaju plinskom aferom, umanjujući svjesno ili nesvjesno, naručeno ili povodljivo, zastrašujuće činjenice o državnoj vlasti, rijetko je zamisliv slom s nevjerojatno opasnim i razornim posljedicama.
Ne znam koliko je toga svjestan potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Oleg Butković, koji se nakon mladog savjetnika, glasnogovornika predsjednika Vlade Milića, upušta u, na debakl unaprijed osuđene javne istupe, koje ne mogu ublažiti ili učiniti prihvatljivim ni najodanijim sljedbenicima Andreja Plenkovića i Pave Vujnovca.
Posve očiti slom upravljanja državom više ne mogu preusmjeriti ni brat Veljo sa svojom skupinom cirkusanata, čak ni u slučaju da Pupovac i Šešelj u četničkim uniformama mitraljiraju Trgom bana Jelačića pa on i pajdaši danima trube o tome, niti prika mu s druge strane Matija Babić i posilni Goca Duhaček da se javno poseksaju pred skupinom Keleminčevih bojovnika u ustaškim odorama s isukanim bajonetama.
Postoje stvari i događaji koje ni Barbarić, ni Vujnovac ne mogu platiti, uz napomenu da je pojam plaćanje nespojiv u realnosti s tim tipovima, jer oni samo uzimaju.
I kad daju.
Ali, recimo figurativno tako.
Nije ovo afera.
Pogotovo ne plinska.
Ovo čemu nekoliko godina prikriveno, a unazad godinu dana krajnje otvoreno, drsko i siledžijskim modelom, svjedočimo se zove – slom državne vlasti.
Ne znam čemu iznenađenje i otkud čuđenje da bilo što naprave Barbarić, Milatić, Vujnovac, Abramović i cijela ta skupina o kojoj i vrapci na granama, usprkos silnim manipulacijama medija, politika, svih raspoloživih snaga, sve znaju.
Ti ljudi s nizom satelita i pobočnika preko Andreja Plenkovića upravljaju državom.
Plan “A” nije uspio sa sklepanom instalacijom “Domovinski pokret Miroslav Škoro” kojim se namjeravalo službeno politički preuzeti državu, pa je vrlo uspješno preko Vrdoljak-Vujnovčevih spavača preuzet isprepadani Andrej Plenković.
I točka.
Koji je izlaz iz ovoga stanja?
Postoje dva.
Teži.
I lakši.
Trećeg nema, iako će skupina, ili predatori kako ih je očito zgroženi mladi ministar Filipović nazvao sudarajući svoju romantičnu vjeru u Andreja Plenkovića s onim što je zatekao u ministarstvu i kompanijama koje organski pokriva ministarstvo gospodarstva, upravo ići prema tom – trećem izlazu.
Kojega nema!
Ljudi, koji su spremni godinama se ovako drsko rugati naciji u lice i prkositi svim elementima zdrava razuma do te mjere da se njihovi postupci kreću rubom između debilizma i nevjerojatne spremnosti na sve s takvom projekcijom moći, neće zastati pred zovom razuma.
Ni opreza.
Nisu na to naučeni, jer su do sada mogli što god požele. U takvim okolnostima, u civiliziranom svijetu se tipovi jedino plaše države, kakva god bila, ovako ili onako sklepana i korumpirana.
Jer, državom u gotovo stopostotnim prilikama upravljaju ljudi koji po definiciji primarno brinu o sebi, pa je razumno očekivati, a onda kad udaraš na državu to i ukalkurirati kao rizik i reakciju, da će premijer na koncu zaštititi sebe.
U ovom nevjerojatnom slučaju, procesu koji traje intenzivno par godina, ispada da je Plenković neka vrsta zarobljenika, jer je nemoguće pretpostaviti da ne razumije u čemu sudjeluje, ili je jedan od vodećih operativaca sudionika, jer baš ničim ne pokazuje volju ili namjeru oprati ruke od toga sramotnog kartela.
Radi sve posve suprotno.
Posve nezamislivo za njega s obzirom na njegov politički profil, upada u međunarodne skandale, srlja u sukobe s najvećim svjetskim osiguravateljima, omalovažava mega utjecajni Financial Times, šalje posrednu poruku preko HTV američkoj administraciji da ne drži do njih koliko crno ispod nokta.
Za koga?
Za Vujnovca?
Je li to moguće više ikome prikazati kao – samo za Vujnovca?
Teško.
Jer, Vujnovčevim sposobnostima svaka čast, ali on, cijela ta skupina oko njega, od Vrdoljaka do raznih političko-poslovnih i inih kreatura ne bi sami svojim provjerljivim sposobnostima mogli puno više od drpiti kakvim babama torbice ili auto u najboljem slučaju.
Nisu oni kreatori tako složene operacija kakva se odvija od 2011. godine u Hrvatskoj, a koja je eskalirala upravo u zadnje dvije godine i dostiže vrhunac. Nisu sposobni za to, iako niz postupaka i otvorena drskost bez trunke opreza, s krajnje primitivnim manipulativnim modelima i izvršiteljima, tipa Mario Radić i brat Veljo, te skupine pod Pupovčevim nadzorom uz nešto inteligentnije prosoroševske skupine, ukazuju na nedostatak elementarne inteligencije čak i kod njihovih mentora.
Ili vlasnika.
To je vrlo vjerojatno fenomen koji se u narodu naziva – ponijelo ih.
Ili, prebacilo ih.
S druge strane, ova situacija pokazuje da je i Andrej Plenković, ponajviše zbog tragikomičnih oponenata (uz par izuzetaka koji ne daju bitan ton svojim političkim grupama i strankama, pa ih se može više uzeti kao ugodne incidente), precijenjen i da jednostavno nije dorastao ozbiljnim izazovima.
Jer, ako pogledamo razvoj stvari od Agrokora do Fortenove danas, preko niza događaja, obnove, kadrovske politike i teških promašaja tipa Banožića, Žalac, Pavića, Vice Mihanovića, ako pogledamo u djelovanje državnih institucija na nizu područja, zastrašujuće repove s potencijalno golemim pandemijskim kriminalom, ako pogledamo uznemirujući kaos u energetici koji čine ljudi koje on osobno štiti kao zjenicu oka, i to bez ikakvih javnih sumnji u svoju zaštitu, od Barbarića, Abramovića do Milatića, s vrištećim pozivima državi na intervenciju i spašavanje bar mrvice povjerenja u institucije, onda je očito da je Plenković nesposoban, talac ili sudionik.
Stvari stoje tako da sve ukazuje na to da će ostati zapamćen kao čovjek koji je prokockao golemu priliku. Ako ju je s obzirom na svoje stvarne kvalitete ikada i mogao imati, naravno.
Jer, vrijeme kriza i teških poremećaja je vrijeme za sposobne i uspješne ljude.
Hrvatska je, umorna od raznih probisvjeta i političkog polusvijeta, usprkos vrijednosnim rezervama, tome čovjeku upravo u krizi dala povjerenje više se pouzdajući u dojam nego u stvarne mogućnosti toga čovjeka.
Nije bilo vrijeme za velike provjere, a stampeda divljaka su jurila na sve strane.
Ljudi su tipovali na sigurnost i zdrav razum.
I bili su spremni progutati puno toga.
I gutali su u dobroj vjeri i pod prijetnjom izrazito nedorasle konkurencije.
I globalnih poremećaja.
On je s druge strane, tekuće, vidljive slabosti upravljanja, ali i samoga državnog poretka koji uveliko utječe na efikasnost upravljanja državom i društvom, rješavao odgađanjem, polurješenjima i zalažući, pa nemilosrdno trošeći ljude. Kroz njegovu Vladu je projurila i bila potrošena povelika grupa ljudi, koji su većinom na sebe preuzimali odgovornost za slabosti, ili dragovoljno, ili pod orkestriranim i nema sumnje potaknutim pritiskom medija, ili pod raznim ucjenama zbog repova s kojima su i dovedeni u Vladu. Svaka ta smjena bi djelomično oprala ruke Plenkoviću, ali nikada potpuno.
Jer, usprkos orkestriranoj proizvodnji zaborava i brisanja svega jučer iz današnje perspektive, u dobronamjernim ljudima se sve više usijavala lampica sumnji u model Plenkovićevog upravljanja državom.
Definitivno, koliko god najduže razdoblje na čelu Vlade u povijesti godilo Plenkovićevoj slici pred samim sobom u zrcalu, toliko ga je upravo to razdoblje razaralo.
Takav model upravljanja i takav profil političara nisu za čekanje rezultata.
Na kratko vrijeme vanjski efekti i pospremanje pod tepih, s kozmetičkim zahvatima i uz korištenje jedine realno dokazane kvalitete – dobrog statusa među EU administracijom, pri čemu bi loše posljedice takvog upravljanja lupile po glavi nasljednike, njemu je moglo savršeno odgovarati.
No, očito ga je dovoljno dugo razdoblje na vlasti suočilo s posljedicama teških prethodnih promašaja. I sad nema natrag.
Samo, pitanje je može li čovjek, koji je pažljivo pripreman kao projekt, s osobnim profilom izgrađenim na identifikaciji s karijernom uzlaznom putanjom i bez ikakvoga zastoja – stati.
On je napravio težak promašaj, očekujući da će mu mladi, politički neiskusni, a sjajni karijerni znanstvenik s karizmom sportskog pobjednika i borca Davor Filipović, otkupiti grijehe u energetici, gospodarskoj politici iz cijeloga razdoblja, jer su mu se – danas je očito – tu taložili najopasniji talozi i otpad.
Imao je i razloga vjerovati da će mu Filipović poslužiti kao žrtveno janje.
Mladić je vrlo inteligentno, kasnije se pokazalo svojstveno uspješnom čovjeku, iako su mnogi smatrali posve suprotno, prihvatio ulogu kandidata na zagrebačkim izborima znajući da nema šanse pobjediti, ali i da su mu šanse za očuvanje osobnog obraza male. Jer, morao je izrasti iz katastrofalnog HDZ-a u Zagrebu, a nije malo ozbiljnih ljudi koji su tvrdili i usprkos podmetanjima iz same stranke, jer su ga već tada mnogi, možda i sam Plenković, gledali kao idealnog žrtvenog janjca za dugogodišnje stranačke grijehe u Gradu.
No, nije se dao i usprkos silovitim, gotovo nezabilježenim udarima i s lijeva, i pogotovo s desna iz Vujnovčevog brloga, Filipović je postao nacionalna politička figura ostvarujući maksimum na tim izborima.
Plenković, očito osokoljen fascinacijom mladića odlučuje otvoriti mu mjesto u Vladi.
I jako ga je podcjenio, usprkos toga što mu je baš u Zagrebu trebalo biti jasno s kakvim čovjekom ima posla.
To je inače slabost ljudi koji su ostvarili visoke karijerne i društvene statuse bez ozbiljnije konkurencije i po pripremljenim stazama u suočavanju s ljudima koji su sve postigli teškim radom i u izravno mjerljivim natjecanjima.
I, to je karakteristika društva u Hrvatskoj.
Bremenito naslijeđe prošlosti.
Umjesto da postane puki izvršitelj prikrivanja zala, brisanja tragova i odani instrument predatorskog kartela, Filipović zaustavlja i ogoljava uhodani stroj devastacije države i istjeruje na čistinu Barbarića, HROTE, HERU, Vujnovca, a posredno i Plenkovića.
Nevjerojatnom histerijom se grupacija usmjerava na njega, on se nepredviđeno mudro okružuje iskusnim insajderima u financijama i biznisu, vrlo brzo osvaja prostor i ugled u nezanemarivom dijelu referentne javnosti, a kao grom iz vedra neba bljesne njegov vrtoglavi ulazak u Bijelu kuću, u srce američke vlade, što nije uspjelo ni jednom hrvatskom državnom funkcionaru već desetljećima unazad.
Filipović postaje umjesto žrtvenog janjeta riješenje problema, ali i gadna zaprijeka razularenim predatorima.
Definitvno i Plenkoviću.
Jer, jasno je svakome kao dan da je Filipović na suprotnoj strani potpuno kompromitiranom Barbariću, Milatiću, Abramoviću, ozloglašenom Vujnovcu. Oni to ne skrivaju, a sponzorski oglasi njihovih kompanija na naslovnicama medija s naručenim kampanjama i lažima protiv njega, zapravo Filipoviću danas posve idu u prilog.
To se zove bumerang.
Baciš i razbiješ si ćivericu.
Jer, nitko više ne može ni da hoće povjerovati da je on nešto mutio u bilo čemu s tim tipovima.
Nitko ga nije mogao bolje zaštititi od njihovih prljavština i laži od njih samih.
Nema toga Matana i PR-ovca, niti informacija “bez cenzure” koje mogu prodati drugačiju sliku.
A jasno je kao dan da su mandati Barbarića, Milatića, Abramovića i svih državnih institucija odgovornih Vladi i Saboru – Plenkovićevi.
Samo njegovi.
Kao i Filipovićev.
Također je jasno da je usprkos vrištećim dokazima u javnosti o potencijalno golemom kriminalu i umreženosti Vujnovca, Barbarića i kompanije, Plenković dao novi mandat Barbariću, već godinu dana ne ide u proceduru izbora dvojice od petorice članova upravnog vijeća HERA – e dovodeći odlučivanje državnog regulatora u potencijalno stanje da je onome tko želi kontrolu regulacije dovoljan jedan čovjek od preostale trojice, da šuti o činjenici da HERA otvoreno krši zakon ne podnoseći izvješće za 2022.godinu Saboru, što je morala po Zakonu do 30. lipnja ove godine.
Jasno je da je bez prijedloga Ministarstva gospodarstva i Ministarstva financija, bez ikakve neovisne revizije i snimke stanja u HEP-u Vlada na zahtjev i po elaboratu Barbarićevog HEP-a donijela odluku o dokapitalizaciji kompanije s nešto manje od milijardu Eura.
Nikada nitko u civiliziranom i poslovnom svijetu nije tako nešto napravio.
Plenković jest.
A nije ni jasno, ni poznato je li i zašto HEP avansirao plin PPD-u kreditom države od 300 milijuna Eura, po kojim cijenama je kupljen plin i gdje je završio, je li crpljen u PiS-u i višestruko skuplje prepordan posredovanjem PPD-a samome sebi, o svemu se šuti.
Tko će vjerovati i kome da je Vujnovac kupio plin za državno skladište i isporučio ga, tko ima uvid i jamči količine plina u Okolima, uvjete kupnje, skladištenja. Zar je moguće bespogovorno vjerovati tipovima koji tvrde ovo i ono, a dokazano su lagali nebrojeno puta i uhvaćeni u lažima i otvorenom kriminalu?
U kuloarima, ozbiljnim i insajderskim u Zagrebu, ljudi koji su u energetskom biznisu proveli čitave živote otvoreno ukazuju na činjenicu da Milatić s Plenkovićem nastoji već više od tri mjeseca progurati uredbu kojom se trgovcima plinom odobrava naknada za cjenovne gubitke između nabavne i subvencionirane cijene plina na riječ, bez prezentacije originalnih računa, isplate stotine milijuna eura.
Pogodite tko bi dobio najveći, gotovo potpuni udio u tome.
Razmislite zašto ne bi PPD pokazao te račune i naplatio ono što mu pripada legalno?
Zanimljivo, upravo je PPD u Sloveniji pokušao istim modelom doći do državnih novaca.
I dobio pljusku.
Dakle zašto?
Možda zato jer nema računa, jer nije ni bilo toga plina. Može li se iz te logične pretpostavke i pitanja, posve vjerne modelu ponašanja tih tipova isključiti mogućnost da je trgovina “viškovima plina” ovih dana zapravo bila zamjenska operacija za nepostojeći plin i fiktivnu trgovinu države i PPD-a ranije, čime se na drugi način pokrila potreba za onim milijunima naknada koje Filipović nije htio odobriti?
Nikome ova pitanja ne treba postavljati nego Plenkoviću.
Samo njemu.
I svatko kome je Hrvatska važnija od svake stranke to bi trebao pitati.
Sad se pokušava komunicirati preko PR podvala neka vrsta ping pinga o tome što je tko kome pisao, rekao i trebao uraditi.
Smijurija.
I to ne naročito inteligentna.
Što sad?
Kasno je za igrokaz sa smjenama, jer ovo traje predugo i svi akteri, baš svi, su sve mjesecima znali. Ne može sad Plenković oprati ruke smjenom Barbarića, Abramovića, Milatića.
Kasno je.
Znala je usprkos silnim pokušajima laži i manipulacija i najšira javnost.
Znaju sve i sve državne i pravosudne institucije.
Stvari su dovedene do kraja.
Izuzev ako akteri i sam Plenković s njima nisu odlučili ići na treći izlaz, onaj za koji smo rekli da ga nema. Prvi korak i znak toga izlaza koga nema bi bila smjena Filipovića.
Je li Plenković toliko posrnuo?
Nije isključeno.
U tom slučaju ova eskalacija može biti mala beba, a može biti i prvi korak sloma jednoga ukupno ružnog poretka, koji je idealan za ovakve kriminalne igre.
Možda je i to rješenje.
Koji god izlaz izabrali, ovo je izazov za narod i državne institucije. I za HDZ.
Iz sloma nakon Sanadera su se izvukli jer je puno toga vrlo dvojbenog u cijeloj toj priči bilo, danas u ovoj nema dvojbi.
Nikakvih.
Ili će potpuno potonuti vukući državu na dno ili početi pitati i govoriti međusobno o ovim strahotama.
Jer, nije ovo plinska afera, ovo je slom upravljanja državom.
Izvo: Marko Ljubić
