Što su učestalije i veće ekonomske sankcije EU prema Rusiji sve veće štete trpimo mi u EU, umjesto Rusije kojoj su namijenjene. Ekonomska znanost i sama praksa pokazali su da ekonomske sankcije nikada nisu urodile plodom. Zašto se onda poduzimaju ako se to zna? Pokušat ću odgovoriti na nekoliko najvažnijih pitanja. piše u svom statusu na FB profesor Ivan Lovrinović.
Najprije, Rusija je poslije S. Arabije drugi najveći izvoznik sirove nafte u svijetu – oko 7,5 milijuna barela dnevno. EU je od ukupnih potreba 50% takve nafte zadovoljavala prije sankcija upravo uvozom iz Rusije. Nakon uvođenja limita od najviše 60$ po barelu nafte na uvoz ruske nafte putevi dobave nafte u EU se radikalno moraju promijeniti jer je Rusija poručila da neće uopće izvoziti naftu zemljama koje su potpisale takvo ograničenje cijena njene nafte, a to su članice EU, članice G7 (najrazvijenije zemlje) i Australija. I što sada?
Sama ideja o limitiranju cijene nafte došla je od američke ministrice financija Janet Yelen, bivše guvernerke FED-a. Dakle, američki izum za primjenu od strane EU koja time želi pritisnuti Rusiju kako bi prekinula rat u Ukrajini. Svima dobro informiranima je jasno da je rat u Ukrajini u stvari rat između Zapada i Rusije. Na bojištu ratuju i ginu Ukrajinci, a financije i ratna oprema dolaze dominantno sa Zapada. Pored ratne opreme i novca sada se i ekonomskim sankcijama nastoji ekonomski toliko oslabiti Rusija da se prisili na povlačenje.
Rekao sam maloprije da je povijest pokazala neučinkovitost ekonomskih sankcija. Uzmimo samo primjere Irana ili Venezuele.
Cijena nafte, kao i svake druge robe, ne ovisi samo o potražnji ili samo o ponudi. Prema tome, ne može se diktirati cijena ruske nafte samo sa strane potražnje, a posebice u situaciji kada čitav svijet nije sveden samo na jednu državu, u kojoj bi to tada bilo moguće. Kao prvo Rusija je drugi najveći izvoznih sirove nafte na svijetu i prema tome izuzetno utjecajna članica organizacije proizvođača i izvoznika nafte OPEC. Limitiranje cijena ruske nafte na 60$ okrenut će izvoz te nafte prije svega prema Aziji i time će biti kompenzirana šteta. Ako i ne mogu sve kompenzirati mogu jednostavno smanjiti proizvodnju, a to je najavio i sam OPEC za slijedeću godinu pa će smanjena proizvodnja podići cijenu nafte u čitavom svijetu, što će djelovati prorecesijski na većinu zemalja svijeta. Ta odluka OPEC-a silno je naljutila SAD.
S druge strane, Rusija je već organizirala 100 tankera za izvoz nafte čime su formirali tzv. flotu u sjeni, čime se služio i služi još uvijek Iran kako bi zaobišli sankcije EU i G7. Takvi tankeri plutaju morima i tko zna u kojoj će rafineriji završiti u drugoj zemlji, a odatle biti isporučena u obliku benzina ili dizela upravo u EU ili SAD. To je tzv. reeksport u vanjskoj trgovini gdje je moguće zametnuti trag izvornom proizvođaču preko izvoznika iz druge zemlje. Na slici vidite snimljeni pretovar ruske nafte, ovih dana, u blizini grčke obale i toga će biti sve više kako bi se zametnuli tragovi.
Važno je naglasiti da limitiranje cijene ruske nafte na 60$ po barelu je još uvijek solidno isplativo za Rusiju i ona bi uz smanjene prihode mogla nastaviti izvoz u EU. No, ovdje je riječ o energetskom ratu, o ponosu i izazovu u kojem tako veliki proizvođač nafte u svijetu ima snažne adute – naftu i plin u ogromnim količinama.
Narednih dana ćemo vidjeti kakav će biti razvoj situacije, a vrlo je izgledno da nastupi kaos na tržištu nafte i derivata jer je svijet premrežen parcijalnim interesima, odnosno interesima određenih blokova. U svemu tome važnu ulogu igraju Kina i Indija kao veliki uvoznici nafte, a oni nisu na strani Zapada. Nije niti S. Arabija, barem na određeno vrijeme, koja je Amerikancima prije mjesec dana okrenula leđa u ovoj svjetskoj partiji šaha.
Igru ipak vode uvijek oni koji posjeduju robu koju trebamo koliko god ih netko pritiskao. A posebno ako su ekonomski i vojno jaki.
Mir u svijetu na ovakav način ne može biti uspostavljen. Novi poredak ne uspostavlja uvijek samo jedna zemlja ili savez bez obzira koliko bili moćni. Živimo u svijetu u kojemu ne može, kao prije, vladati samo jedan lider, već u svijetu u kojem ima više polova velike moći i zato je jedini put i rješenje – zajednička suradnja.
EU će prvi osjetiti najveće posljedice limitiranja cijena ruske nafte, a već stenje pod teretom šteta ogromnog rasta cijena plina.
Vodstvo EU ili nije svjesno da igra utakmicu protiv sebe ili to zna pa svjesno žrtvuje narode i gospodarstva članica EU.
U ovakvom okršaju slonova najviše strada trava, odnosni oni mali poput nas i kojima je najbolje okrenuti se sebi i svome. Zanimljivo, Poljska, Češka i Mađarska i ne moraju se držati ovog limita od 60$ za rusku naftu. Za to su se izborile, a razlozi nisu niti bitni. Da je Hrvatska u njihovoj situaciji, sadašnje naše vodstvo ne bi se postavilo poput onih u spomenutim zemljama. Upravo suprotno.
Kako stvari stoje mogli bismo vrlo skoro imati grozan rast cijena goriva i problema u opskrbi. EU je kao projekt ugrožen više nego ikada prije jer je od ekonomsko-političkog bloka koji je trebao biti važan faktor međunarodnih odnosa, postao tigar od papira koji služi interesima drugih. Englezi su to shvatili na vrijeme.
Izvor:Ivan Lovrinović
