85 godina nakon Kristalne noći, zločini nad židovima u Njemačkoj još uvijek su vrlo vruća tema. Pogotovo mlađe generacije žele saznati sve o ponašanju svojih roditelja, djedova i baka za vrijeme Trećeg Reicha.
Iako nam se činilo da se takve strahote više nikada ne mogu dogoditi, protekle 4 godine su pokazale da se nismo puno evoluirali i da smo bili svjedoci masovnog posluha ili hipnoze u covid totalitarizmu kojoj su mnogi bili spremni odreći se osnovnih svojih prava i sloboda te ograničiti prava i diskriminirati druge osobe samo zbog drugačijeg odabira. Radi se o psihološkim preprekama radi kojih se ljudi odriču svojih sloboda, pristaju na totalitarizam i ritualno sudjeluju u nametnutom narativu, čak i kad se on pokaže potpuno apsurdan i pogrešan.
”Moj otac oduvijek je bio jedna vrsta hodajućeg leksikona povijesti regije u kojoj je živio. Događaje je uvijek znao vrlo zanimljivo i živopisno ispričati. Sve ono što znam o mojoj domovini i mojem podrijetlu, saznao sam od njega. U više navrata mi je pričao što je on osobno doživio tijekom takozvane Kristalne noći kada su diljem Njemačke nacionalsocijalisti zapalili stotine sinagoga.” piše Felix Steiner , novinar, autor i urednik redakcije regije na Deutsche Welle.
Učitelj djeci savjetovao drugi put do kuće
Kristalna noć u jugozapadnom gradiću, u kojem sam kasnije i ja rođen, nije se dogodila kao u većini drugih gradova u Njemačkoj u noći između 9. na 10. studeni 1938. već je započela nešto kasnije – u kasno poslijepodnevnim satima 10, studenog. Moj otac je tada pohađao prvi razred osnovne škole. Nakon nastave, učitelj je đacima savjetovao da na putu kući zaobiđu sinagogu i kuće u kojima su živjeli židovi te da idu nekim drugim putem. Kako im je rekao učitelj – „u protivnom bi se mogli dovesti u opasnost“.
No, djeca kao djeca (mom je ocu tada bilo šest godina) ne samo da nisu poslušala dobronamjeran savjet učitelja već su ga shvatila kao direktan poziv da odu upravo tamo i vide što je to toliko opasno.
A ono štu su vidjeli bila je sinagoga u plamenu kojeg vatrogasci nisu ni pokušali ugasiti, razbijena stakla na kućama u kojima su živjeli židovi i pljačku njihovih trgovina. Ono što ih je posebno šokiralo bila je i scena u kojoj su neki ljudi s prvog kata kuće jedne židovske obitelji, kroz prozor bacali kompletan namještaj na ulicu.
I moj djed i baka su se pravili da ne vide ništa
Ono što se tada dogodilo u ovom njemačkom gradiću, u kojem je živjelo oko 50 židovskih obitelji, u međuvremenu je savršeno dokumentirano i ovi spisi su svima lako dostupni. No, pitanje koje mi se danas još uvijek vrti po glavi, i što bih mog oca vrlo rado još jednom želio pitati je – Kako su reagirali moja baka i djed kada im je ispričao što se usred bijelog dana dogodilo u samom središtu njihovog grada?
Jesu li mu pokušali objasniti, s današnje točke gledišta – neobjašnjivo? Kako su komentirali događaj koji se dogodio u kući niti 300 metara udaljenoj od njihove? Nacionalsocijalisti su naime upali u kuću u kojoj su bile žene i djeca (muškarci su nekoliko sati ranije nasilno potrpani u kamione i odvedeni u koncentracioni logor Dachau) i počeli uništavati namještaj, vrata i prozore.
No, ako ću biti doista iskren sam prema sebi, uopće zapravo ne želim čuti odgovore na ova pitanja. Zapravo niti ne moram pitati, odgovori su mi u principu već poznati. Ne, moja baka i djed sasvim sigurno nisu bili nacisti. No, i oni su se, kao i milijuni drugih Nijemaca, pravili da ništa ne vide. Roditelji četvoro male djece rijetko kada postaju junaci ili heroji.
No, sigurno su znali da postoji logor Dachau i sasvim sigurno im je bilo poznato kakvo je to mjesto i što se tamo događa. Lokalni socijaldemokratski političar iz ovog gradića iako i sam Nijemac, bio je tamo odveden. To su znali svi. I zašto onda izlagati se opasnosti? Osim toga, pa radilo se o židovima, a kakve veze, smo imali mi, katolici s njima? Zašto nešto riskirati?
Sram i 75 godina kasnije
Sustavna diskriminacija i ukidanje osnovnih prava nad židovima nisu započeli tek u studenom 1938. godine već mnogo ranije. Već nekoliko tjedana nakon što se Hitler dokopao moći, na židovskim trgovinama mogli su se naći natpisi – „Nemojte kupovati kod židova“, židovski liječnici, odvjetnici i novinari gotovo preko noći su ostajali bez posla. Već mnogo ranije od Kristalne noći, objavljeni su i stupili na snagu Nirnberški rasni zakoni….i tako dalje.
No, u noći između 9. na 10. studeni 1938. godine se teror dogodio sasvim otvoreno, bez ikakog srama ili straha, pred očima cijelog njemačkog naroda. I moja je obitelj tada samo šuteći promatrala. A ja zbog toga osjećam sram i užas čak i danas, 75 godina kasnije.”
Felix Steiner je novinar, autor i urednik redakcije regije na Deutsche Welle.
