Danijel Medić od svoje je najnježnije, dječje dobi pa sve do prije nekoliko dana prolazio zakonsku i administrativnu kalvariju zbog činjenice da je kao 6-godišnji dječak za vrijeme Domovinskog rata podnio iznimnu patnju, a da država za to nije imala sluha. Njegova je agonija, kaže nam Medić, upravo završila jer je zahvaljujući Zakonu o civilnim žrtvama Domovinskog rata ispisanog u Ministarstvu hrvatskih branitelja – konačno dobio status civilne žrtve.
AUTOR: Snježana Vučković / Dnevno.hr
No, ovu Danijelovu pobjedu blago je zasjenio događaj koji se odigrao protekloga petka (02. veljače 2024.) na Županijskom sudu u Zagrebu kada je pozvan na raspravu o osumnjičenima za ratni zločin u Voćinu, njegovom rodnom mjestu u kojem mu je pobijena obitelj, a u koji nakon proživljenog užasa više nikada nije otišao. Kaže nam da je bio iznenađen pozivom jer je već prije mnogo godina bio krunski svjedok na suđenju Branku Oliveru:
“On je na moje oči ubio moga oca. Zapravo, kada su pripadnici ‘Voćinske čete’ koju je Branko predvodio došli do našeg podruma, sve su nas izveli i likvidirali šest ljudi, a ja sam pobjegao. Iako sam na sudu tada tvrdio da je čovjek kojeg sam zvao ‘čika Brane’ i sa čijom sam se djecom igrao pucao mom ocu u glavu, moj iskaz nije prihvaćen kao vjerodostojan jer je zaključeno da zbog dobi u kojoj se to dogodilo i mog proživljenog stresa ne može vjerovati u istinitost onoga što govorim. Tako je Branko Oliver pušten na slobodu”, doznajemo do Medića koji je ovih dana na suđenju Borivoju Radisavljeviću i ostalima osumnjičenim za ratni zločin – dobio novu priliku za svjedočenje.
“Na suđenju je nešto puklo u meni”
“Nažalost, i ovo suđenje je za sobom ostavilo ‘gorak okus’. Najprije sam bio šokiran kada me je u sudnici okružilo oko 30 odvjetnika koji brane osumnjičene za ratni zločin u Voćinu. Kada sam započeo svoju ispovijest i kada sam spomenuo neka imena, sutkinja me opomenula da ne smijem nikoga imenovati. Bilo mi je jasno da je i ovo moje svjedočenje uzaludno.”
Onda je, kaže, u njemu nešto puklo i namjerno je u nastavku iskaza izgovarao i naglašavao imena počinitelja:
“Naravno, spominjao sam samo imena ljudi za koje sam siguran da su sudjelovali u zločinu ili imena ljudi koje sam tamo tada vidio. Nikada ne bih teretio osobe koje su mi nepoznate niti lažno optuživao ljude radi neke svoje satisfakcije. Svakako, bilo mi je nepojmljivo da mi je sutkinja izričito zabranila imenovanje počinitelja/sudionika u zločinu, pa se pitam koja je onda uopće svrha mog dolaska na sud i traženja mog iskaza.”
Medić napominje iznimno neugodnu atmosferu u sudnici u kojoj se, kaže, nije osjećao dobrodošlicu: Bio sam okružen sa oko trideset odvjetnika koji zastupaju osumnjičene… “Na trenutak sam osjećao kao da se sudi meni. Zanimljivo je da su tijekom mog iskaza svi imali spuštene glave. Osobito sam to primjetio kod odvjetnika Ante Nobila. Shvaćam da nije bilo ugodno slušati što sam prošao kao dijete i to ‘zahvaljujući’ ljudima koji oni brane, ali sam se svejedno nadao nekoj ljudskoj reakciji. Sve je izostalo, pa sam im na odlasku samo rekao ‘kako vas nije sram’”, razočaran je naš sugovornik.
Stravično Danijelovo sjećanje na pokolj
Traumatičan događaj koji je na Mediću ostavio trajne posljedice odigrao se 12. prosinca 1991. kada se kao ćestogodišnjak sa obitelji i susjedima iz Voćina sakrio u podrum: “Čuli smo da nam netko provaljuje u kuću, započela je galama i pucnjava. Nakon toga su nam zapalili kuću, pa smo začuli smo korake ispred podruma, a onda i naređenje da svi izađemo van. Odmah sam po glasu prepoznao Branka Olivera. Izašli smo moj otac Branko, Marija Matanči, Stjepan Matanči, Franca Peršić, Stjepan Jurmanović i ja… Prvo što sam vidio na dvorištu bila je moja baka Jaga. Ležala je mrtva na dvorištu, prekrivena smrtonosnim ranama. Branko Oliver je bio glavni među tom paravojskom i bio je pripadnik ‘Voćinske čete’. Imao je civilnu odjeću i crni pištolj, tako ja pamtim. Tada me mome ocu iščupao iz ruku i poveo me izvan dvorišta. Zatim se okrenuo i ispucao mom ocu metak u glavu, a ja sam počeo bježati ulicom, prema centru Voćina”.
Nakon toga, srpska paravojska strpala ga je u autobus i odvezla u Srbiju, a nedugo zatim u Banja Luku u kojoj je bez igdje ikoga bio zatočen mjesec dana. Pijana vojska je noćima haračila hodnicima i iživljavala se nad njim, a onda ga je majka koja je u to vrijeme bila na privremenom radu u Švicarskoj, došla u Banja Luku i “otkupila ga” za 4000 franaka. Taj dan Danijel Medić pamti kao “najradosniji dan u svom životu”, a nisu ga zasjenila ni naknadna suđenja zločincima koja nisu polučila uspjeh, kao ni ignoriranje sustava njegovog slučaja i to na svim razinama.
Za ovaj ratni zločin u kojem je ubijeno 47 hrvatskih civila i tri ratna zarobljenika osumnjičeni su Borivoj Radosavljević, Rajko Bojčić, Zoran Miščević, Marinko Ergarac, Mile Crnobrnja, Ljubiško Novaković, Mitar Simić, Zoran Jorgić, Milenko Bogatić, Jovan Cvetić, Rajko Vučković, Radislav Jokić, Đuro Đurić, Richard Glušac, Zoran Jovakarić, Stevo Šimić, Milorad Grkinić, Predrag Bosanac, Krsto Tomašević, Borislav Tomašević, Davor Bosanac, Veselko Petrušić, Ranko Lukić, Rade Ivanović, Milenko Ivanović i Milutin Popović. Osumnjičeni su nedostupni, a svaki od njih ima svog odvjetnika.
Izvor: Dnevno.hr/PDN/Foto:Ilustracija/Pixabay
