Žalosno je da još nemamo niti jedan dokumentarni niti igrani film o herojskoj obrani Lašvanske i Lepeničke doline. Hrvati tijekom opsade ne samo da nisu imali vezu s Hercegovinom pa tako i s Republikom Hrvatskom, nego nijedan vojnik HV-a nije bio u Središnjoj Bosni tijekom rata. Čak su i pripadnici PPN-a “Ludvig Pavlović”, jedine brigade koja je neko vrijeme pomagala HVO-u Središnjoj Bosni, “upućeni” na uskopaljsku i ramsku bojišnicu.
Dakle – isključivo srednjobosanski Hrvati, njih oko 15 tisuća u Operativnoj zoni HVO-a Središnja Bosna borilo se protiv više od 60 tisuća vojnika tzv.Armije RBiH i oko 2 tisuće islamskih dobrovoljaca-mudžahedina.
Jedina veza prema svijetu ostvaren je tek od jeseni kada su počeli prvi letovi helikoptera koji je vozio, uz odobrenja i pod nadzorom UN-a isključivo na dvije lokacije – ranjenike iz crkve-bolnice u Novoj Biloj na splitske Firule i Logistički centar HVO-a u Posušju.Toliko o “logističkoj” spremnosti ”planu” HVO-a da uopće vodi rat protiv Bošnjaka. “Ratovati protiv Muslimana u ovim je uvjetima ludost”, bilješka je jednog od HVO-ovih obavještajaca još iz proljeća 1993. godine. No, u toj zaista, ludosti, HVO je, ipak, uspio do Washingtonskog sporazuma, sačuvati hrvatske enklave u Središnjoj Bosni i preko 110 tisuća Hrvata ostalo je tamo živjeti, iako ih je, kako je rat odmicao, protjerano 110 tisuća.Sve i jednu ponudu o evakuaciji iz Središnje Bosne, Hrvati su odbili. Iako logistički potpuno “nespremni”, kraj rata s bošnjačkom Armijom BiH, HVO je u Lašvanskoj dolini dočekao s tek 10 granata, hrvatski su branitelji, kao i inače, ljudi tog kraja, odbijali u nekoliko navrata “nemoralne ponude” međunarodne zajednice i političkih predstavnika u institucijama Hrvatske Republike Herceg – Bosne.
Godinu dana opsade i okruženja, bez vode i električne energije, uz jednu improviziranu bolnicu, obrane u nemogućim uvjetima protiv nekoliko puta brojnije bošnjačke Armije RBiH, kraj su rata, Hrvati u Središnjoj Bosni dočekali s 10 granata.
Nekoliko su puta “nuđena” iseljavanja – prinudna, tzv. evakuacije, kako ne bi došlo do masovnog pokolja, međutim, svakog su puta takve ponude, bilo da su se odnosile na Usoru, Žepče, Kiseljak, te Lašvansku dolinu – Hrvati u Središnjoj Bosni odbijali. Evakuacija i napuštanje Središnje Bosne, ako je suditi prema dostupnoj dokumentacija, za HVO u Središnjoj Bosni nikada nije bila opcija.
Četiri velike ofenzive Armije RBiH kroz siječanj, travanj, lipanj, prosinac rezultirale su progonom Hrvata Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice, Bugojna i Vareša u studenom. Protjerano je oko 110 tisuća Hrvata, a njih više od 10 tisuća “logoraški” je “staž” steklo u 269 logora pod kontrolom tzv. Armije RBiH.
Hrvati su se u Središnjoj Bosni obranili zahvaljujući, prije svega, njihovim, nije nimalo pretjerano reći, nadljudskim naporima i istrajavanjima da ne odu iz svoje zemlje i da ne napuštaju svoj zavičaj.
Tko vlada medijima, taj dobiva rat. Jednostavno, mediji su nečije zločine potencirali, učinili ih velikim ili malim onoliko koliko je to bilo potrebno. Bili su, prije svega, u vojnoj blokadi, potom političkoj, medijskoj. Svi su znali za Ahmiće, ali nikog nije zanimalo što Hrvati tog kraja trpe i prolaze. Već tada su bili prikazivani kao agresori na vlastitu zemlju.
Nas stigma prati da smo zločinci, agresori, međutim, najveće ratne i poratne žrtve u BiH su Hrvati u Središnjoj Bosni. Iako je tragedija Hrvata Lašvanske doline trajala gotovo godinu dana u kontinuitetu, međunarodnu zajednicu ,domaće i međunarodne sudove to nije osobito zanimalo.
