U takvim državama na liječničke kongrese se pozivaju oni koji imaju najbolje ishode liječenja uz što manji trošak, a ne oni koji utroše najviše najskupljih lijekova. U takvim državama se bolovi u kralježnici najčešće liječe odlaskom kod kiropraktičara na recept, a ne često potpuno nepotrebnim operacijama. U takvim državama se prostatitis često liječi jednom injekcijom botoksa, a ne doživotnim uzimanjem tableta.
Postavke sustava
U Hrvatskoj se oduvijek govori o reformi zdravstva. Ali nitko ne govori što su to konkretni problemi koje treba reformirati, koji su prioriteti u rješavanju tih problema i koliko koja rješenja koštaju.
Očiti nedostatak znanja i sposobnosti za logično razmišljanje.
U zdravstveni sustav ne pripadaju samo liječnici, ambulante, klinike, bolnice i medicinski fakulteti. Zdravstveni sustav čine i tvornice lijekova, ljekarne koje trguju lijekovima, a i ljekarnici kao usko specijalizirani trgovci. Svi oni žive od toga posla i svi nastoje što više zaraditi. Briga za bolesnike je lijep motiv za bavljenje medicinom, ali od novca se živi.
Od svih gore nabrojenih najviše zarađuju velike farmaceutske korporacije.
One istražuju bolesti, te stvaraju nove lijekove za pojedine bolesti. Kad god uspiju naći lijek za neku bolest koja je do tada bila neizlječiva povećava se njihova sveukupna zarada, a i ukupni trošak zdravstva. Kad za neku bolest nema lijeka tada za liječenje te bolesti nema ni troškova, ali kad se pojavi mogućnost za izlječenje tada svi bolesnici, njihova rodbina i javnost traže da im se pomogne. I tako troškovi zdravstva stalno rastu.
Farmaceutske kuće najviše vole lijekove koji se moraju dugotrajno uzimati, po mogućnosti doživotno. Tada se najviše zaradi. Od lijeka koji pacijenta izliječi trajno i na brzinu nema puno zarade. Zarada je najveća od lijekova za dijabetičare, za visoki krvni tlak, za prostatu, za dijalizu, ili za suzbijanje odbacivanja organa kod transplantacija. Njih se uzima doživotno.
Pristup informacijama
Kako bi se prodalo što više lijekova farmaceutskim kućama je isplativo svoju zaradu podijeliti sa onima koji propisuju lijekove, a to su liječnici, klinike i bolnice. Proizvođačima lijekova se isplati pozivati na liječničke kongrese i slične susrete u popularnim turističkim destinacijama sve one koji svojim bolesnicima prepisuju natprosječne količine lijekova, osobito onih koji se moraju trajno uzimati. A kako bi znali koje liječnike treba nagraditi potrebno je farmaceutskim kućama osigurati pristup informacijama o tome koliko je koji liječnik, klinika, ili bolnica naručila kojih lijekova. Taj podatak mogu dobiti samo od ljekarničkih trgovačkih kuća, a njih motivirati za dijeljenje takvih podataka nije teško. Dovoljno im je obećati malo veći rabat na naručene lijekove.
Ljekarne od liječnika dobivaju recepte za lijekove, koji se spremaju u njihove baze podataka i ništa ih ne košta ako svojim dobavljačima otvore te baze podataka. Čak im i ne trebaju podaci o bolesnicima, što se po zakonu u većini država ne smije dijeliti. Dovoljno je dati im uvid u podatke o tome koliko je koji liječnik izdao recepata za pojedine bolesti. Ako je u pojedinim državama ljekarnama zabranjeno davati ovakve podatke svojim dobavljačima problem se riješi vrlo lako.
Proizvođači lijekova svojim kupcima, to jest ljekarnama odobre određeni postotak zarađenog novca koje one trebaju potrošiti na liječnike koji su najviše „zaslužili” da ih se kao „najstručnije” pozove na neki stručni kongres u neko mondeno turističko mjesto.
I tako se u mnogim državama troškovi za liječenje stalno povećavaju, osobito u onima koje imaju jako državno zdravstveno osiguranje, kao što je hrvatsko.
U nekim državama je drugačije nego u Hrvatskoj
U državama gdje je zdravstveno osiguranje privatno i dobrovoljno stanje je znatno drugačije. U privatnim osiguravateljskim kućama ti osiguravatelji imaju svoje stručnjake koji vrlo dobro znaju i prate kojim se lijekovima najjeftinije mogu liječiti koje bolesti, i koje količine je najbolje dati bolesniku. U takvim državama na liječničke kongrese se pozivaju oni koji imaju najbolje ishode liječenja uz što manji trošak, a ne oni koji utroše najviše najskupljih lijekova. U takvim državama:
- se bolovi u kralježnici najčešće liječe odlaskom kod kiropraktičara na recept, a ne često potpuno nepotrebnim operacijama;
- u takvim državama se prostatitis često liječi jednom injekcijom botoksa, a ne doživotnim uzimanjem tableta.
- u takvim državama se nepotrebno velike količine lijekova troše samo kada to plaća država, kao što je obavezno cijepljenje svih protiv zaraznih bolesti. Ali tada proviziju ne dobivaju liječnici koji cijepe, već državni dužnosnici, epidemiolozi koji propisuju obavezno cijepljenje ili obavezno liječenje na državni trošak.
Što reformirati u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj bi ponajviše trebalo reformirati plaćanje zdravstvenih troškova. Veliku većinu troškova plaća obavezno zdravstveno osiguranje, a to treba promijeniti. Trebalo bi dozvoliti osnivanje više privatnih zdravstvenih osiguravatelja koji bi konkurirali HZZO-u.
Djeca, trudnice, učenici, studenti i invalidi bi se trebali liječiti preko HZZO-a na trošak države. Zaposlene osobe bi morale imati obavezu da se osiguraju, a u kojoj osiguraveteljskoj kući će se osigurati to bi trebali sami birati.
Nezaposleni koji žele raditi država bi trebala osiguravati kod HZZO-a, ali pod uvjetom da prihvate posao koji im se nudi. Ako takvih poslova nema morali bi imati obvezu raditi na javnim radovima, koje bi gradovi i općine trebale redovito organizirati za njih.
Oni koji ne žele raditi, a ni prihvatiti rad na javnim radovima najčešće imaju svoje izvore prihoda od rente, te bi sami trebali odlučivati hoće li se negdje osigurati, ili neće.
Sa ovakvim sustavom osiguranja ukupni troškovi zdravstva bi se zasigurno znatno smanjili, pa bi i prosječni standard mogao znatno porasti. A sa većim standardom bi se smanjilo i iseljavanje mladih, što bi dodatno povećalo prihode zdravstvenog sustava.
Autor: Tihomir Čuljak
