Jučer su se u raspravi na N1 televiziji (https://crodex.net/raspudic-grlic-radmanu-dok-je-vas-otac-privatizirao-mi-smo-bjezali/) našli MOST nezavisnih listaNino Raspudić i HDZ-ov Gordan Grlić Radman.
U pomanjkanju argumenata o zaštiti hrvatskog naroda u BiH, ministar vanjskih poslova RH Goran Grlić Radman spustio se uistinu nisko i krenuo je u nedostatku bilo kakvih argumenata osobno vrijeđati saborskog zastupnika Ninu Raspudića (Klub Mosta) što postaje sve češći način HDZ-ovog pristupa javnim raspravama.
Na početku valja primijetiti kako HDZ-ovcima zasigurno nije lako ulaziti u javne rasprave imajući na umu bremen koji nose na leđima, a koji je nataložen svim poznatim i nepoznatim aferama svoje stranke. Čini se da im posljedični manjak moralnog kapitala onemogućava da u rasprave ulaze hladno, racionalno i s ciljem opovrgljivog i smislenog argumentiranja, zbog čega se najčešće hvataju jedne ne toliko sofisticirane, ali za njihove ciljeve relativno djelotvorne taktike koju smo apstrahirali iz analize nekolicine nastupa njihovih predstavnika, ponajviše se fokusirajući na ovaj jučerašnji. U srži HDZ-ove retoričke taktike je klasični ad hominem; znajući da su vrlo često u nespretnoj poziciji u kojoj će morati pokušati opravdati neopravdivo, HDZ-ovci što prije pokušavaju skrenuti temu s onoga što je u fokusu rasprave, a što su najčešće grijesi njihove stranke, na navodne greške i osobne nedostatke svojih protivnika koji su uglavnom izmišljeni od strane HDZove PR mašinerije.
Drugim riječima, trude se uprljati raspravu kako bi dojam gledatelja nakon nje ostao na tome da su se „Raspudić i Radman posvađali u studiju“ umjesto na tome kako HDZ ponovno nije napravio ono što je obećao. Pa tako u navedenom primjeru gospodin Radman na Raspudićevu kritiku o tome kako je HDZ bio neuspješan, pa time i prekršio obećanje, u mijenjanju izbornog sustava u BiH, kojim bi se onemogućilo da bošnjački glasovi preglasaju hrvatske u izboru hrvatskog predstavnika predsjedništva, odgovara klasičnim osobnim napadom prvo na Raspudića, a potom i na cijelu oporbu.
Konkretno, kaže da „Raspudić u saboru radi performanse, radi teatar, obiteljski je uhljebljen u saboru,… a njegov je jedini cilj rušenje Plenkovićeve vlade“. Nismo sigurni što znači ovo „radi performanse“ – pretpostavljamo da gospodin tu misli da si oporba daje za pravo kritizirati vladu u saboru što joj je inače opis posla. Nastavak također nije utemeljen ni na kakvoj racionalnoj podlozi budući da su i gospodin i gospođa Raspudić legitimno izabrani na svoje saborske pozicije, a ni u tome da MOST pokušava srušiti vladu ne pronalazimo ništa sporno jer, čak i da je tomu tako, oporba ima pravo svoj posao fokusirati na rušenje vlade ukoliko se ta vlada pokaže kao nekompetentna i/ili korumpirana, za što u kontekstu trenutne vlade pronalazimo vrlo snažne dokaze čim se osvrnemo na neprestane afere koje izlaze u javnost ili na naše sugrađane iz Petrinje koji godinu i pol nakon potresa i dalje spavaju u kontejnerima.
Radman u nastavku ne prestaje s osobnim napadima; kaže između ostalog da „MOST stalno podrijeva temelje vanjske politike“, za što ponovno u stvarnosti ne možemo okriviti MOST budući da se upravo ta vanjska politika pokazala kao nesposobna u kontekstu teme rasprave, te da Raspudić „traži momente, elemente, argumente za nečinjenje ničega“. Osim prisutne pjesničke aliteracije i iracionalnog osobnog mišljenja, u tom argumentu ne pronalazimo ništa. Kako se rasprava razvijala, gospodin Radman se spuštao sve niže i niže, a vrhunac apsurda (i dno rasprave) dogodio se kada je Radman pokušao do kraja uprljati raspravu tako da je izvukao Raspudićev papir s natuknicama s jedne od prethodnih saborskih rasprava. Ostaje nejasno što je time htio postići kao što ostaje nejasno jesu li HDZ-ovci morali kopati po saborskoj kanti za smeće kako bi do tog papira došli ili su u maniri jednog od svojih bivših predsjednika nekome za to morali ponuditi mito. Ograđujemo se od zaključka na tu temu i priznajemo da se radi o nagađanju, ali pronalazimo dobru simboliku u tome da je HDZ morao zaviriti u tuđe smeće kako bi pokušao obraniti ono što se racionalno obraniti ne da. U svakom slučaju, od gospodina Radmana do kraja nismo čuli puno argumenata o kojima bi imalo smisla analitički razgovarati; kada netko u javnoj raspravi kaže da njegov sugovornik „ne da nije do koljena Andreju Plenkoviću, nego mu nije do gležnjeva“, preostaje nam jedino da mu savjetujemo da takvo idolopoklonstvo ostavi za dječja igrališta.
To što je gospodin Radman u kasnijim fazama rasprave, kada ne bi znao što drugo odgovoriti, ponavljao ranije navedene uvrede usprkos tome što su ih pobili i gospodin Raspudić i novinarka u studiju samo dodatno ilustrira ne samo da HDZ-ovcima nije u interesu sukobiti se smislenim argumentima, već i da im istinitost tvrdnji koje izgovore u javnom prostoru ne znači ništa – bitno je samo da se degradacije izgovore te da ostave dojam da je u raspravi s njihove strane nešto ponuđeno. Inače, sličnu retoričku strategiju skretanja pozornosti sa sebe na druge, neovisno o tome imaju li te kritike drugih ikakve poveznice s istinom, često gledamo i od premijera čiji obrazac odgovora na kritike možemo sažeti na „vi mi govorite, a vi ste…” (primjer: „Burna i žestoka rasprava je počela nakon što je zastupnik Nino Raspudić prozvao situacije u BiH, odnosno zbog Plenkovićevog miješanja u reformu izbornog zakona u BiH za koji je neprestano jamčio u EU. Raspudić ga je pitao da mu objasni kakvo je stanje sada.
[Plenković:] – Štetu koju je za Hrvate iz BiH napravio karijes s Pantovčaka neće isprati ni mostarske kiše”). Zaključno, voljeli bismo dati svoj doprinos raspravi; stranci pravomoćno osuđenoj za korupciju koju gospodin Radman predstavlja, tzv. HDZ, ne možemo naći objašnjenje za dva od tri dijela njezina imena. „Hrvatska Demokratska Zajednica“; nešto je paradoksalno u nazivanju stranke koja je korupcijskim aferama najviše oštetila Hrvatsku u njenoj povijesti „hrvatskom“ jednako kako je paradoksalno nazivati stranku koja je sudjelovala u globalnom slamanju liberalno-demokratskog sistema pod krinkom borbe s virusom „demokratskom“. Zajednicu im i dalje priznajemo budući da se uistinu čvrsto drže kao zajednica, pa makar to bilo u inat poštenju, moralu i boljitku države u kojoj djeluju.Iz HDZ-ovog pristupa javnim raspravama ipak možemo pronaći nešto korisno za našu zajednicu Sapere Aude, a to je kako NE pristupati raspravama. Budući da nam je fokus poticanje na formiranje vlastitog kritičkog mišljenja, a da se HDZ-ov pristup bazira na branjenju neobranjivog kroz osobne napade i zamagljivanje racionalne rasprave, te da se o konceptima često najbolje uči iz njihovih suprotnosti, na kraju ovog izlaganja apeliramo još jednom da se usudite misliti i da se usudite djelovati suprotno od onoga kako djeluje HDZ.
Izvor: Sapere Aude
