Hrvatska nogometna reprezentacija rutinski je riješila Crnu Goru u Maksimiru. Rezultat? Uvjerljiva pobjeda. Ali pravi pogodak utakmice stigao je s tribina.
Na južnoj strani maksimirskog stadiona crnogorski navijači podigli su transparent:
„Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče.“
Da, dobro ste pročitali. Mladi Crnogorci, koji se u većini nisu ni rodili kad je njihova vojska palila i razarala Dubrovnik i Konavle, usred Zagreba javno su rekli – oprosti. Oni, dakle, znaju tko je napao Dubrovnik. Oni znaju tko je razarao, palio, ubijao. I oni danas imaju potrebu distancirati se od sunarodnjaka koji su slijedili Miloševića, Bulatovića i Đukanovića.
Kako su nastali ti stihovi?
Vratimo se u veljaču 1992. Liberalni savez Crne Gore organizirao je antiratni skup u Cetinju, na kojem je bilo najmanje 10.000 ljudi. Tamo je njihov predsjednik Slavko Perović izgovorio rečenicu koja bi se u nekoj normalnoj zemlji urezala u udžbenike:
„Država koja u svojim temeljima ima jedan sprženi Vukovar, nikada neće biti sretna.“
Masa je tada počela pjevati:
„Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče.“
I ti su stihovi ostali simbol one Crne Gore koja nije htjela rat, koja nije pristala na velikosrpsku politiku.
I sad, pogledajmo Hrvatsku…
Crnogorski klinci danas u Zagrebu jasno i glasno priznaju: Dubrovnik je napadnut, Dubrovnik je razaran, Dubrovnik je stradao. A u isto vrijeme u Hrvatskoj – u Hrvatskoj! – cijela jedna mašinerija preko „angažiranih filmova“, „kulturnih projekata“, „aktivizma“ i medijskog spinanja, prodaje narodu bajku o „građanskom ratu“, o „jednakoj krivnji“, pa čak i o „hrvatskoj odgovornosti“ za rat.
Sramotno je, ali istinito: istinu o agresiji na Dubrovnik danas bolje razumiju i priznaju mladi ljudi u Crnoj Gori nego mnogi u Hrvatskoj. Očito je laž u Hrvatskoj unosnija – politički, medijski i financijski.
Transparent u Maksimiru nije samo navijački trik. To je civilizacijska poruka. To je lekcija mladih Crnogoraca Hrvatima. Jer dok hrvatski kulturnjaci i medijski huškači pokušavaju zatrpati istinu pod tonama relativizacije, crnogorski mladići s tribina poručuju jasno i glasno:
„Oprosti nam Dubrovniče.“
I u toj jednoj rečenici ima više poštenja i istine nego u svim „dokumentarcima“, „festivalima“ i „okruglim stolovima“ financiranim iz hrvatskog proračuna.
