”Egalitarni sindrom” – rak rana naroda koji prezire slobodu, a slavi prosječnost
Kad kažeš: “Ako neki poduzetnik ili obrtnik nemre isplatit visoke plaće i platit još više poreze, nek propadne”, ti zapravo pucaš u ideal slobode.
Na nečije zglobove stavljaš okove, a oko vrata galge.
U tom stavu ne govori razum, nego egalitarni sindrom – duboko ukorijenjen u ovom narodu koji je naviknut mrziti onoga tko se usudio biti drugačiji, samostalan i uspješan.
Znam da ti mozgom struje električni impulsi egalitarnog sindroma, čvrsto ukorijenjenog u ovom narodu.
Al daj, jebote, probaj se iskobeljat iz te kloake. Probaj bit bolji čovjek.
Čovjek koji nije jalan na tuđi uspjeh i ne muči ga onaj dobar auto koji vozi susjed.
Moraš znat da je taj auto nuspojava.
Nitko tko je uspio, a nije državni kvazipoduzetnik, nije u biznis išao da si kupi dobar auto.
Cilj je bila sloboda.
Ne imat šefa, ne bit podložan nečijim hirovima, a često i pobjeći od bahatosti, podcjenjivanja i kompleksa koje drugi liječe na tebi.
Da, među poduzetnicima i obrtnicima ima i šljama – baš kao i među radnicima.
Ali o tome se manje priča, jer u egalitarnom sindromu radnik je uvijek sveta i nevina žrtva, a poslodavac pohlepni kapitalist.
No nemoj tražit radničku utopiju – ona ne postoji.
Kao što nema ni savršenog braka. Ljudi traže ideal koji ne postoji, zatrovani fotošopiranim slikama s Instagrama, glupavim savjetima iz “self-help” časopisa ili još gore – od Andrewa Tatea.
Isto je i s poslodavcima.
Naravno da ne treba robovati lošem poslodavcu – kao što ne treba ni ostati u lošem braku.
Ali da bi pokrenuo nešto svoje, prvo moraš godinama raditi naporno i prolaziti teške faze.
A najbolji bijeg s posla koji te više ne ispunjava – jest pokretanje nečeg vlastitog.
Tek tada shvatiš da su ova država i ovaj sustav postavljeni tako da ti to otežaju, a ne olakšaju.
Šteta, jer ako izuzmemo apstraktne rasprave i teorije, državu pokreće samo poduzetništvo i obrtništvo.
To je temelj stvaranja novih vrijednosti – bez njih sve drugo ostaje puka iluzija.
Izvor: Thomas Bauer
