Sinkronizirana retorika, ista meta i ista krivnja: Hrvatska kao stalni dežurni krivac.
Postoji obrazac koji je teško ne primijetiti. Kad god iz krugova tzv. „srpskog sveta“ stigne poruka o „ugroženosti“, relativizaciji agresije ili nostalgiji za projektima koji su pokušali raskomadati hrvatski teritorij – dio domaće ljevice postaje nijem.
Nema prosvjeda. Nema moralnih lekcija. Nema zapaljivih statusa.
Ali zato, čim se spomene hrvatski suverenitet, branitelji, Oluja ili državni simboli – retorika postaje gotovo preslikana. Isti pojmovi. Ista intonacija. Ista konstrukcija krivnje u kojoj je Hrvatska uvijek problem, a nikada žrtva.
Tišina koja govori
Kad se iz susjedstva šalju poruke o „zajedničkom prostoru“, kad se romantiziraju propale paradržavne tvorevine, kad se umanjuje odgovornost za rat – reakcije su ili mlake ili nepostojeće.
Ali kad hrvatski političar kaže da je Hrvatska nastala u obrambenom ratu a ne 1945.– slijedi rafal optužbi o „revizionizmu“, „militarizaciji društva“ i „opasnom nacionalizmu“.
Slučajnost? Teško.
Selektivna moralnost
Isti aktivistički krugovi koji će s pravom reagirati na svaku uvredu ili diskriminaciju, pokazuju nevjerojatnu suzdržanost kad bi dosljednost značila politički neugodnu istinu. Ako je počinitelj „ideološki prihvatljiv“, ton se ublažava. Ako nije – moralna panika je zajamčena.
Takva selektivnost razara povjerenje javnosti. Jer pravda koja ovisi o političkoj podobnosti – nije pravda, nego alat.
Tko oblikuje narativ?
Ključno pitanje glasi: govori li dio domaće ljevice autonomno ili se uklapa u narativ ”srpskog sveta” koji Hrvatsku sustavno prikazuje kao problematičnu državu s „nerazriješenom prošlošću“?
Jer kad se gotovo identične formulacije, optužbe i teze ponavljaju sinkronizirano – onda to više ne izgleda kao slučajna podudarnost, nego kao ideološka usklađenost.
Hrvatska kao stalni krivac
U toj matrici Hrvatska nikada nije napadnuta – nego „reaktivna“. Nikada nije branitelj – nego „agresivna“. Nikada nije suverena – nego „zatvorena“.
I tu se krug zatvara.
Ako se svaka afirmacija nacionalnog identiteta proglašava ekstremizmom, a svaka vanjska provokacija dočekuje tišinom – onda je legitimno postaviti pitanje kome takav diskurs koristi.
