Znate li da čak 750.000 potomaka hrvatskih iseljenika današ živi u dalekoj Južnoj Americi?
Hrvatska ima problem s povratkom iseljenika. Naime, 6655 potomaka iseljenika i njihovih bračnih drugova primljeno je u hrvatsko državljanstvo u tri godine, od 1. siječnja 2020. do 15. svibnja 2023., prema podatcima MUP-a.
Kako je moguće da je tako mali broj iseljenika dobio hrvatsko državljanstvo, odgovara Dijana Jurasić u tekstu za Večernji list. Hrvatska ima iseljenika i potomaka iseljenika gotovo tri milijuna. Dok buja uvoz niskokvalificiranih radnika, ne možemo se pohvaliti da dolaze obrazovani stranci. Na upit Večernjaka koliko je od lani do danas izdano dozvola za boravak i rad stranim radnicima s visokom stručnom spremom te je li i koliko njih dobilo dozvolu za liječnički rad, rad u školama i na fakultetima iz MUP-a su odgovorili da ne raspolažu svim statističkim podatcima o stranim radnicima s VSS-om te potomcima treće i četvrte generacije iseljenika jer bi priprema tih podataka zahtijevala dodatni angažman ljudskih resursa na dulje vrijeme.
Dio represivnoga aparata?
Večernjak nadalje piše da zbirka podataka o prebivalištu sadrži podatke o osobama koje imaju prijavljeno prebivalište na području Hrvatske bez mogućnosti utvrđivanja je li riječ o osobi koja je potomak iseljenika, koja je generacija iseljenika i iz koje zemlje dolazi. »Potomci iseljenika u Južnoj Americi čekaju hrvatsko državljanstvo po tri-četiri godine zbog velikih udaljenosti. U Čileu, zbog zaista velike udaljenosti brojnih dijelova zemlje od hrvatskoga konzulata, dobivanje državljanstva vrlo je kompliciran proces.
Zato u Južnoj Americi treba povećati broj konzulata jer je pojačan interes za dolazak mladih u Hrvatsku. Najveći interes za dolazak u Hrvatsku pokazuju potomci iseljenika iz Južne Amerike, a imamo ih malo jer je problem u dugotrajnom čekanju državljanstva i nedovoljnom broju konzulata«, rekao je demograf Stjepan Šterc.
I demograf Marin Strmota kaže da je nekoliko tisuća iseljenika i potomaka iseljenika koji su uzeli hrvatsko državljanstvo mali broj i da se očito ne odlučuju na povratak u većem broju.
»Nama ne dolaze ni visokoobrazovani stranci, nego niskoobrazovani, u građevinu, uslužni sektor, jer nemamo imigracijsku politiku, jer smo poslodavcima prepustili da dovode ljude. Statistički podatci o stranim useljenicima, njihovo obrazovanje, o tome odakle odlaze, kao i podatci o našim iseljenicima koji su dobili hrvatsko državljanstvo i koliko ih ovdje živi trebaju biti javno dostupni. Po načinu na koji se odgovara na ta pitanja vidimo da je ta statistika o imigracijskoj politici dio represivnoga aparata umjesto da je u razvojnom sektoru državne uprave i javno dostupna. Statistika je važna jer bitno je znati vraćaju li se iseljenici i dolaze li nam pomoći iseljenici, makar se radilo o 200 ljudi, da znamo što se zbiva i u kojem smjeru idemo«, rekao je Strmota.
IZVOR :Glas koncila/Đurđica Ivanišević Lieb
