U danima kad je Hrvatska krenula u samostalnost, šef osječke policije je razgovorima pokušao zaustaviti srpsku agresiju na Hrvatsku
Dana 01.07.2024. godine obilježena je 33. obljetnica od ubojstva načelnika Policijske uprave Osječko-baranjske JOSIPA REIHL-KIRA.
Reihl-Kir rođen je u Siraču kod Daruvara, a nakon što je diplomirao na ekonomskom fakultetu kratko je predavao u đakovačkoj gimnaziji, da bi onda 1981. započeo karijeru u policiji i nakon prvih višestranačkih izbora bio imenovan šefom osječke policije u burnim trenucima dok se spremala srpska agresija na Hrvatsku .
JOSIP REIHL KIR je bez sumnje veliki čovjek, domoljub, čovjek prema kojemu bi se osim nas malih trebali ravnati i oni veliki i najveći a koji su ipak puno manji ili mali u odnosu na primjer kakav je bio i je JOSIP REIHL KIR.
Dok su se ostali naoružavali za rat, kao načelnik Policijske uprave nenaoružan je pokušao uklanjati barikade.
U lipnju 1991. obratio se sjednici Skupštine Osijeka riječima: “Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti”.
1. srpnja krenuo je prema Tenji, na pregovore s pobunjenim Srbima u selu. Na povratku, na kontrolnom punktu hrvatske policije u Tenji prema Osijeku, Josip Reihl-Kir je pod nerazješnjenim okolnostima ubijen.
Počinitelj Antun Gudelj bio je pripadnik rezervnog sastava policije, podređen Reihl-Kiru, u kojeg je ispalio 16 metaka iz kalašnjikova koji je upravo od njega bio primio na korištenje. S načelnikom policije u autu su bili lokalni dužnosnici Goran Zobundžija, Milan Knežević te jedini preživjeli – Mirko Tubić.
Pobjegavši iz zemlje, počinitelj je 1994. godine u odsutnosti osuđen, te dvije godine kasnije pomilovan. Nakon izručenja Hrvatskoj, Antun Gudelj je 2008. godine ponovno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Vrhovni sud je 2009. godine potvrdio prvostupanjsku presudu.
Navodi da se radi o naručenom ubojstvu s političkom pozadinom nikada nisu dokazani ali su poslužili raznoraznim aktivistima i ljevičarskim medijima da guraju priču kako je Reihl Kir ubijen jer je zagovarao mir dok navodno ostali čelnici na istoku Hrvatske su zagovarali rat . Reihl Kir je naivno vjerovao, kao i još mnogi drugi , da se sukob može zaustaviti mirnim putem iako je srpska agresija već davno bila isplanirana i nije se mogla zaustaviti nikako osim oružjem. Pojedini mediji i mrzitelji Hrvatske namjerno iskrivljuju povijesne činjenice te lažno predstavljaju kako su navodno pojedini hrvatski čelnici Hrvatske željeli rat a sve kako bi se pokušala izjednačiti krivnja a ubojstvo Reihl Kira za koje se nikada nije saznao motiv žele iskoristiti kao ”dokaz” navedenog.
Isti oni koji obilježavaju smrt Josipa Reihl Kira se nikako ne mogu sjetiti drugog heroja i mirotvorca doktora Šretara kojeg su ubile srpske paravojne snage i kojemu se još uvijek ne zna grob .
Ivan Šreter se nakon izbijanja velikosrpske pobune kao član HDZ-a i predsjednik regionalnog kriznog štaba za zapadnu Slavoniju istaknuo načinom pružanja otpora velikosrpskoj agresiji koji je uključivao pozive pobunjenim Srbima na mir i prestanak terora. U to vrijeme, Šreter je bio ravnatelj bolnice u Lipiku, a svaki atom svoje energije utrošio je u smirivanje strasti i rješavanja političke napetosti mirnim, ljudskim pristupom.
Nazivao je Srbe “braćom”, a onda su ga ubili
Unatoč njegovim pokušajima da se nasilje u tom području ne zahukta i činjenici da je Srbe nazivao „braćom”, dr. Šretera su na barikadama u selu Kukunjevac presreli četnici. Nakon što su ga zarobili, odveli su ga u jednu kuću pokraj logora Bučje gdje je bio mučen na najbrutalnije načine.
„Bio je jezivo pretučen. Imao je prijelom lijeve podlaktice, lijeve lopatice i bio je sav plav. Nije bilo komadića kože na tijelu koja nije bila plava. Posljednji put sam ga vidio živog 29.kolovoza 1991. Sjećam se 6. 10 1991. mi je rečeno: Dr. Šreter je ubijen, a tebe ćemo pustiti kad budemo htjeli”, izjavio je u dokumentarnom filmu „Časnik mirotvorac” također tada zarobljen i mučen dr. Vladimir Solar, bivši ravnatelj bolnice Pakrac.
Jasno je da su svi Hrvati u lipnju 1991. željeli mir jer su protiv sebe imali daleko bolje naoružanog neprijatelja i nikome u Hrvatskoj nije bio u interesu rat ali problem je što sa druge strane nije bilo spremnosti za mir.
crodex.net
