Napetosti na granici između Ukrajine i Rusije i potencijalni ratni sukob već je mjesecima, ako zanemarimo pandemiju, svjetska tema broj jedan.
Javnost je svakodnevno bombardirana datumima koji nagađaju kada će doći do rata između Rusije i Ukrajine odnosno ruskog napada iako je svakom tko imalo poznaje situaciju jasno da do ruskog napada neće doći.
Riječ je o jednoj propagandnoj akciji gdje se pokušava ustvari sakriti ovo što Rusi traže od SAD-a i NATO-a, a to je da se riješi pitanje nacionalne sigurnosti Ruske Federacije. Tako da je ovo dimna zavjesa.
Ukrajina, bivša sovjetska republika, nije se smirila otkako su se dogodili masovni prosvjedi u toj zemlji prije osam godina, poznati kao prosvjedi na Europskom trgu. Nakon tih događanja svrgnut je legitimno izabrani proruski predsjednik Viktor Janukovič, a zemlja je podijeljena na prozapadnu i prorusku stranu. Ruske pristalice su raspisale referendum o statusu Krima 2014. godine i proglasile pristupanje toj državi, kao i referendum na istoku zemlje u oblastima poznatim kao Donbas. Također, jednostrano su proglasili osnivanje novih republika koje vlasti u Kijevu nisu priznale.
Ruski predsjednik Vladimir Putin upozorio je da će Rusija biti prisiljena djelovati ako NATO prijeđe njene “crvene linije” prema Ukrajini, a NATO i Sjedinjene Američke Države su upozorile Rusiju da će platiti visoku cijenu u slučaju nove vojne agresije protiv Ukrajine.
Rusko demonstriranje svojih vojnih sposobnosti ne predstavlja ništa novo. Sigurno je da se nedavni potezi znatno razlikuju od vojnih vježbi koje Rusija inače izvodi. Njihov značaj danas dolazi u kontekstu slanja poruke, prije svega Kijevu, nakon stalne ruske priče i upozorenja da se vrše pripreme za ukrajinski napad na istok zemlje gdje kontrolu drže separatisti koje podržava Rusija.
Slična situacija dogodila se u kolovozu 2008. godine u regiji Južna Osetija u Gruziji, kada je ruski list Novy Vzglyad objavio vijest da su ruske službe u to vrijeme otkrile informaciju da se Gruzija sprema za invaziju na Južnu Osetiju, gdje su bile stacionirane ruske mirovne snage, nakon uvjeravanja koje je dobio tadašnji gruzijski predsjednik Mihail Sakašvili da će imati podršku Washingtona.
Kao i Gruzija i Ukrajina se i dalje nada, osam godina nakon ukrajinske krize, da su Sjedinjene Američke Države spremne odigrati aktivnu ulogu u zamrznutom mirovnom procesu. U biti, američka “duboka država” se beskrupulozno poigrava s Ukrajinom u svojim obavještajnim igrama i propagandnim ratom kojim podiže tenzije prema Rusiji isto kao što se prije 13 godina poigrala sa Gruzijom. SAD izaziva Rusiju na rat, a ratovali bi posredno, tako što bi Europu i Ukrajinu gurnuli u kaos. Putin je s vojskom na granici Bidenu poslao jasnu poruku.
Međutim ,kakva je uloga ukrajinskog vodstva u ovoj krizi? Postavlja se pitanje zašto se Ukrajina nije nametnula kao subjekt koji bi sam preuzeo diplomatsku inicijativu u rješavanju svojih odnosa s Moskvom, nego dopuštaju da im vanjsku politiku kao svojevrsni mirovni posrednici vode francuski predsjednik i njemački kancelar?
Iako nemaju nikakvih diplomatskih odnosa s Rusijom, mogli su pokrenuti vlastite pregovaračke kanale, izravno prema Putinu. Ovako se čini da je Ukrajina jedna velika zemlja koja se u međunarodnim odnosima ponaša invalidno i pokazuje deficit u sposobnosti vlastitih elita u vladanju zemljom (već je počela “bježanija” takvih), a i dvojbene su državničke sposobnosti ukrajinskog predsjednika Zelenskog.
Možda Ukrajincima ovo bude jedna dobra škola te ih dvolična i podcjenjivačka politika Zapada otrijezni od bilo kakvih iluzija pa se počnu ponašati aktivnije u rješavanju vlastite sudbine. Pentagon bi ih najradije gurnuo u rat za vlastite interese, dok bi EU samo beskrajno moralizirala. Ruski predsjednik Putin, u svakom slučaju, još jednom se pokazao kao vrlo inteligentni strateg. Gomilanjem vojske na granici s Ukrajinom potegnuo je geostrateški šahovski potez koji Zapad drži u napetosti jer ne znaju odgovor na njegov odigrani gambit a da se ne dovedu u mat poziciju.
