Točno na današnji dan prije 54 godine, ‘Sportske novosti’ su izašle s naslovnicom: DINAMO – EINTRACHT 4-0. Plavi nadigrali goste iz Frankfurta i ušli u finale.
Junak te veličanstvene pobjede bio je Štef Lamza.Za Dinamo je igrao od 1960. do 1967. i do danas je ostao jedan od najboljih igrača u povijesti, a oni stariji kažu da je u tim godinama bio jedan od najboljih na svijetu.
Pokojni novinar Tomislav Židak ovako je pisao o Štefu Lamzi: “Kada se ranih šezdesetih pročulo da u Mariboru neki dečko iz Siska igra fenomenalan nogomet, u Haulikovoj ulici su Otto Hofmann, Predrag Naletilić i još poneka u plavo ofarbana gospoda počeli stvarati strategiju kako ga dovesti u Dinamo. Onda je netko pokucao na Hofmannova vrata i predstavio se: “Ja sam Štef Lamza, želio bih igrati u Dinamu. Da me ne tražite…” Nekoliko dana su ga skrivali u stanu poznate zagrebačke manekenke jer ga je Dinamu željela oteti C. zvezda, da bi u kavani Dubrovnik potpisali ugovor. Kada je napokon postao Dinamov, Predrag Naletilić ga je izveo na Trg i rekao mu: “Štef, do Maksimira vozi tramvaj broj jedanaest…”
Lamza je bio najbolji Dinamov igrač šezdesetih godina, jedan od najzaslužnijih u osvajanju Kupa velesajamskih gradova. S loptom je mogao doslovce sve, pa i više od toga.
Nepredvidivi dribler kakvih ni u Brazilu nije bilo. Karijeru je pokvarila teška ozljeda nakon pada s balkona Vile Rebar u Zagrebu tijekom proslave jedne od najvećih klupskih pobjeda – nakon 4-0 u Zagrebu protiv Eintrachta iz Frankfurta.
“Bil sam pijan, pal sam s balkona i ničega se ne sjećam”, govorio je Lamza kasnije novinarima. Danas zna reći: “Nije me nitko gurnuo. Pao sam s balkona pijan na glavu, a povrijedio sam i lijevo rame. Pao sam na stol na terasi Rebarice. Za stolom su sjedili gosti. Zapravo su me taj stol i to moje rame, ustvari klavikula, zaštitili od jače povrede glave. Dakle, imao sam i sreću”.
Nakon par maestralnih godina u Dinamu, piše dalje Židak – “tražila ga je Barcelona, menadžer Ljubo Barin, koji danas to može posvjedočiti, želio ga je odvesti u belgijski Liege. Pred noge su mu bacali za to doba fantastične novce i baš kada je bio na pragu ugovora karijere, stao je na trulu dasku na ogradi Vile Rebar. Jedan pogrešni korak, jedna čašica ruma previše, tako je završila nogometna karijera najvećeg Dinamova igrača, dan nakon utakmice s Eintrachtom…”, u polufinalu Kupa velesajamskih gradova.
“I danas najjače svijetli ime Štefa Lamze, ”bohema” iz Splendida, tragičara s Vile Rebar i autora nezaboravne utakmice 14. lipnja 1967., kada je u Zagrebu sa 4-0 Eintracht iz Frankfurta zgažen kao opušak. U režiji Štefa Lamze…”Štef je ostao jedna od posljednjih živućih legendi iz čuvene Dinamove generacije ’67.
No, dobro, Lamza je bio i ostao najveći Dinamov igrač te generacije, a klub mu je organizirao oproštajnu utakmicu s velikom Benficom, u kojoj je igrao i Eusebio. U toj utakmici prije 45 godine, dakle 1970., Dinamo je pobijedio s 2-0, a strijelac je, dakako, bio i Lamza.
Nakon Dinama i oporavka igrao je još u francuskom Chatorouyu, Rijeci, Münchenu 1860 i melburnškoj Croatiji, te je silno zaslužan za uspon tog kluba hrvatskih iseljenika u dalekoj Australiji.
Kažu da su ga znali i stadioni i gostionice – njegov je temperament bio i njegov najveći neprijatelj. Mnogi su mu predviđali karijeru svjetskih razmjera; on je to po talentu i zaslužio, no po temperamentu očito nije.
