Ovo na fotografiji je recimo nekada, u ona strašna i mračna vremena, bio normalan detalj. Transparent Dinamo i Hajduk, između hrvatski povijesni (bez onog groznog i povijesno neutemeljenog zoološkog vrta) grb, na autu koje kruži ulicama Splita (vjerojatno prije utakmice), piše Ivica Granić na svom Facebooku
Time smo se ponosili, to nas je vezivalo.
‘Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, s njima se ponosi čitava Hrvatska’ pjevalo se.
Danas, u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, nakon što smo se temeljito ‘pomirili’ i nakon što je Udba (ili Orjuna) učinila svoje, ovo je definitovno nemoguć detalj.
Definitivno nemoguć!
Upravo suprotno, danas u sred Splita, posve je normalno da na dječjoj! priredbi klinci, mularija, najnormalnije zborno pjevaju ‘zgazi purgera’.
U Zagrebu je još i gore.
U Vukovaru je neki dan navijački incident izazvao reakciju policije i veliku medijsku buku, što je naravno ok.
Ali se postavlja pitanje kako je moguće da nakon grozne snimke iz Splita baš nitko ne reagira, sve se pomelo pod tepih kao nešto dječje i ‘simpatično’.
Bi li bila primjerena makar i simbolično reakcija nečija, nekoga.
Ali ništa, muk.
U konačnici, nije li ono odgajanje i nekih novih huligana, a znamo da je u pitanju i nešto puno gore.
Najprije su nas podijelili politički, onda sjever-jug, sada se ide i dalje.
A nenarodna, nelustrirana, vlast uglavnom šuti, čkomi, i uredno izvršava zadaće.
Skoro nas je milijun manje, a Premijer kaže kako smo ‘sve ciljeve ispunili’.
U vrijeme mraka bilo nas je preko 4,8 mil a nakon što je netko upalio svijetlo oko 3,8 mil.
I meni se čini da jesmo ispunili sve ciljeve.
Samo ne zna se čije!?
Ili zna.
