Hrvatska je u 2020. bila u prvih deset zemalja NA SVIJETU po postotku BDP-a koji dolazi iz turizma, a u 2019. je turizam činio NEVJEROJATNIH 19,21% BDP-a.
Drugim riječima, uništenjem svih drugih industrija učinili smo ovu zemljicu poprilično ovisnom o godišnjim turističkim rezultatima. No kao i svim drugim, i njime se bavimo poprilično primitivno, piše Ivan Pokupec čiju objavu prenosimo u cijelosti
U prošloj godini smo imali 18,9 milijuna dolazaka u sezoni, što znači da je jednu regiju Hrvatske pohodilo PET PUTA više ljudi negoli ona cijela ima stanovnika!
Ako preračunamo to u broj automobila na našim prometnicama ili samo u dnevni istovar u naš kanalizacijski sustav, sasvim je jasno da hrvatska infrastruktura ne može podnijeti tu količinu ljudi. Pa sve i da ostavljaju grumenje zlata za sobom, a ne eure.
Kako smo odlučili tome doskočiti?
Ne kvalitetnijim smještajima.
Ne kvalitetnijom uslugom.
Ne raznovrsnijim sadržajima.
Ne ulaganjem u infrastrukturu.
Kao ”seljačine” kakve općenito jesmo, napravili smo jedino što znamo – napumpali cijene. I postali uvjerljivo najskuplja destinacija na Jadranu, a i šire.
Što smo time dobili?
Ne kvalitetnije goste.
Ne veći profit.
Ne dobru reklamu.
Za Europljane visoke platežne moći smo i dalje relativno jeftina, partijanerska prčija po čijim se povijesnim zidinama piški, kaka i povraća.
Oni kojih je osjetno manje su – Hrvati. Jer je “hrvatski” turizam Hrvatima postao jednostavno financijski nedostižan. S povratnim letovima za grčku ili albansku obalu od 33-50 eura, što je u prosjeku manje nego autobusna karta iz Zagreba do Splita, naši ljudi su jednostavno prisiljeni odustati od naše obale.
Čak i oni s dubljim džepovima mogu birati hotel Lav na tjedan dana za gotovo TISUĆU EURA po spavanju, BEZ DORUČKA, s bazenom na parkiralištu… Uz nesnosne prometne gužve i nezaobilazni primitivizam lokalnih vozača gratis.
Ili Tenerife, s uključenim doručkom, boljom ocjenom objekta, za 330 eura manje PO DANU. Koje ćete i uz troškove puta teško u tjedan dana moći zajesti i zapiti.
Hrvatska obala može ostati Hrvatima samo i jedino uz dvojne cijene: normalnije za domaće, a paprenije za strance. I uz to da se počne cijeniti novac purgera, zagorca, međimurca, slavonca… koji gotovo sigurno neće doći pijan pišati po dubrovačkim zidinama, niti se drogiran penjati po zidovima Dioklecijanove palače.
No ako nastavimo putem prostituiranja za svaki euro, (p)ostat ćemo turistička septička jama za najniži, najbahatiji soj balavurdije s buntom tatinih eura u džepu.
A za pristojne, zrele goste koji žele svoju obitelj odvesti na odmor – tranzitna točka za jeftinije destinacije s boljom ponudom.
