Hrvatski svećenik ozdravio je našeg sina koji je bio u komi i trebao je umrijeti. Kad sam došao u bolnicu, liječnik mi je pristupio i rekao: “Znate, gospodine, već sam dugo godina liječnik, ali kad sam vidio da vaš sin hoda, ja sam proplakao.”
Nisam imao prilike poznavati oca fra Antu Antića sve do trenutka dok se nisam našao u svojoj teškoj životnoj drami.
Moj sin Domagoj imao je nepunih 7 godina kad je, prema dijagnozi liječnika, dobio meningoencefalitis – bolest upale mozga i moždane ovojnice. Znate, kad se čovjek nađe u takvom stanju vrlo je teško opisati svoju tjeskobu i taj osjećaj.
Zbog toga ću, kako ne bih ulazio u subjektivna razmišljanja jer se radi o mojem sinu, navesti samo ono što su liječnici komentirali…
Njihova je prognoza bila da zbog opake bolesti postoji vrlo mala šansa da Domagoj ostane živ, i da će to biti život u kojem će samo vegetirati jer će mu razum sigurno biti uništen. Oni su već tada, kad je Domagoj ušao u duboku komu, pretpostavljali da mu je mozak već bio 50 posto razoren.
Kao kršćanska obitelj mi smo se u to vrijeme molili, vapili i prosili za pomoć, ali to je bila sušta tjeskoba, beznadni vapaj. Tada sam se vrlo često molio na grobu sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, dok za slugu Božjega oca Antu Antića dotada nisam ni čuo.
I dok je dijete bilo već puna dva tjedna u komi, Bog je tako htio da je moja supruga na autobusnoj stanici “upoznala” oca Antu Antića.
Čula je tada od jedne časne sestre za njega. Sestra joj je dala knjigu ” Tješitelj čudotvorni”, koja je bila prvi korak u traženju zagovora sluge Božjega oca Ante Antića da Bog bude milostiv prema našoj obitelji i da Domagoj povrati zdravlje.
Mi smo tada novim žarom počeli sustavno moliti, svaki dan i svaki trenutak, dok je Domagoj već puna tri tjedna bio u komi.
Liječnici su rekli da je situacija zaista teška, da je mala šansa da se vrati u život. I nakon tri tjedna, kada smo već desetak dana molili zagovor oca Ante Antića, Domagoj je počeo dolaziti k sebi. Liječnici su bili jako iznenađeni. Domagoj je počeo gledati, počeo je govoriti, počeo je hodati.
Kad sam došao u bolnicu, liječnik mi je pristupio i rekao: “Znate, gospodine, već sam dugo godina liječnik, ali kad sam vidio da vaš sin hoda, ja sam proplakao. Samo, znate, još nisam siguran čuje li on dobro.” No, kad mi je to rekao, ja više nisam imao nikakve sumnje da će se Domagoj vratiti potpuno u život, da će ozdraviti.
Pustili su me da prvi put vidim svoga sina u bolnici. On me pogledao i rekao mi: ”Tata.” Dakle prepoznao me je, a ujedno i pokazao da želi nešto nacrtati. Dijete je imalo nepunih 7 godina i tek naučilo prva slova. Možete zamisliti kako djeca crtaju u to vrijeme. Crteži su im vrlo nezgrapni.
Međutim kad je on dobio papir i uzeo olovku, primijetio sam kod njega toliko uzbuđenje da su mu se na čelu pojavile kapljice znoja. Iako je bio sav uzbuđen, s lakoćom je crtao. U hipu je nacrtao pet crteža i pružio mi ih. Pozorno sam ih pogledao: bili su to crteži bića koja su sazdana od svjetlosti, a postoje u onostranom životu kao anđeli.
Vidjelo se da iz njih izvire i isijava svjetlost. Na dva crteža napisao je: ”Već nisam kad nisam anđeo.”
Ako se istakne da su liječnici postavljali sumnju i čistu dijagnozu da dječja memorija uopće neće moći funkcionirati, onda ti crteži govore suprotno, tj. moć razuma je izvanredno djelovala, jer je dječak s lakoćom crtao crteže koje prije bolesti nikad nije vidio, a niti pokušao nacrtati.
Ja sam bio neobično uzbuđen. Pokazao sam mu potom jednu figuricu. Kad ju je vidio, odmah je uskliknuo: “ISUS!”
Dijete je zaista razgovjetno govorilo, sasvim normalno hodalo i nedugo nakon toga izašlo iz bolnice.
Kao nešto vrlo važno, želim reći ovo: ”Dok je Domagoj bio u teškoj komi mi kao obitelj molili smo se da nam dragi Bog po zagovoru sluge Božjega oca Ante Antića vrati Domagoja zdravog, ako je to volja Božja. Ali znate, iznad svega smo se našli kao obitelj, neka u prvom redu to bude križ koji će nas sve zajedno dovesti do sveukupnog ozdravljenja u našoj vjeri. I ovo što sada želim posvjedočiti jest ta spoznaja, da smo upravo nakon punih osam godina postigli ono za što sam se najviše molio kod zagovora oca Antića.
Hrvatski svećenik, fra Ante Antić
Danas moja obitelj moli, moja djeca kleknu pred križ i upućujemo zajedničku molitvu Isusu Kristu, puni zahvale što je bio tako dobar prema nama.
Molimo da po zagovoru sluge Božjega oca Ante Antića i drugi ljudi dožive istu radost susreta sa živim Isusom Kristom po molitvi i njegovoj milosti.
I ovo što mogu sada reći jest da sam preko oca Ante Antića susreo živog Isusa Krista koji danas živi u mojoj obitelji i ja ga susrećem u svom sinu Domagoju i njegovu ozdravljenju; vidim kako on svojim životom živo svjedoči, dok iz njegove osobe izvire nevjerojatna ljubav i dobrota i nesebično darivanje.
Eto, to je moje svjedočanstvo i zahvala Bogu koji je sama ljubav, dobrota i milosrđe. Moja zahvala također ide sluzi Božjemu ocu Anti Antiću što je bio tako poduzetan i dobar po svom nebeskom zagovoru pred licem Božjim te je i utjecao da su moj Domagoj i cijela obitelj duhovno i tjelesno ozdravili.
Njegovu nebeskom zagovoru posebno se preporučujem za svetu vjeru, ljubav i nadu u životu svih nas.
Miroslav Kutleša
(Svjedočanstvo izrečeno na znanstvenom skupu “Posvećeni život i sluga Božji o. fra Ante Antić” u Zagrebu 1995.)
