Domovina

Hitrec: Hoće li za 50 godina neki novi Pupovci, Pusići i Mesići na Ovčari slaviti dan kad su pobijeni Hrvati?


Publicist i književnik Hrvoje Hitrec u svojoj novoj kolumni bavi se nastavkom velikosrpske politike na prostoru nacionalne države hrvatskog naroda.

”Nakon što su godinama divljali u suradnji s talijanskim fašistima, vidjevši kako se stvari kreću, srpski su četnici stavili crvenu zvijezdu i nakon “pobjede” nastavili ubijati Hrvate u Lici i drugdje, u Lici posebno, jer je ondje bilo teško izbjeći represalije, teže čak nego u Hercegovini.
Devedesetih su izgubili, nije bilo podjela u hrvatskom narodu u tom sjajnom trenutku kada je postojao Camelot, što bi rekla Jackie, ali su valjda znali da će se Hrvati kad-tad opet podijeliti jer se množiti ne znaju, pa je nastala pripuzna sastavnica originalno četničke stranke (Hadžić) i pomalo se uvlačila u hrvatsku politiku s pogledom na Beograd i ušima u Zagrebu. Uvlačila se s lakoćom i u hrvatsku kulturu, nastojala preko svojih ili parahrvatskih protagonista okrhnuti hrvatski jezik, ući u hrvatske ustanove i sada smo tu gdje jesmo. Okruženi krokodilima i jazavcima.

Drago mi je da su mediji (to jest jedan) ipak podsjetili (kolumnist Despot) na ubojstvo dr. Šretera i ulogu M. Pupovca u toj krvoločnoj storiji, sa svim meni i vama poznatim, ali mlađoj publici vjerojatno nepoznatim detaljima, ulozi koja je bila dovoljna da se taj lik zauvijek odstrani iz politike, u najmanju ruku, to više što je upravo “slučaj Šreter” bjelodani dokaz da je dramski glumac održavao bliske veze sa srpskim teroristima. Umjesto toga, u nevoljnoj današnjoj Hrvatskoj on je štićena osoba koja ima stalni termin na Hrvatskoj televiziji, u informativnom i dramskom programu, koalicijski partner stranke koju je na pakračkom području organizirao dr. Šreter. Može li se niže pasti? Može. Dokaz je medijska vratolomija u svezi s proslavom “Dana ustanka naroda Like” iliti bivšeg četničko-komunističkoga Dana ustanka Hrvatske. Doduše malobrojni, i bez predstavnika službene vlasti, slavitelji su dobili vrlo lijepu minutažu na HTV-u i drsko govorili u kamere. Policija ih je štitila, hrvatska policija, dok su oni “one druge” nazivali ustašama. O tome što se doista dogodilo 27. srpnja 1941. i nadalje – ni riječi. A ima (ponavljam) mlađih punoljetnika koji puno ili ništa o tim događajima ne znaju. Je li barem javna televizija mogla posjesti za stol (ili gdje već) nekoliko povjesničara koji bi mladeži i zaboravnoj stareži objasnili “kontekst”. Ne. Šutnja. Ne talasaj. Ni u tisku ničega nema, pratio sam baš da vidim. Ništa. Javila se skupina hrvatskih intelektualaca, ali je i njihova izjava prešućena, nije na partijskoj liniji. Iz HAZU ni riječi, iz Matice hrvatske ništa, iz nekada davno odvažnog Društva hrvatskih književnika ni slova. Tako putujemo u moralnu propast.

Naziv “ustanak naroda Like” po sebi je blesav. Ako ono “naroda” sugerira na množinu, krivotvorina je. Ako je jednina, onda je i opet glupo, jer ne postoji nikakav “lički narod” ni “narod Like”. Pravi je naziv “dan organiziranog početka masakra nad Hrvatima”. Zašto organiziranog? Zato jer su četničke organizacije postojale na tom (i ne samo na tom) području odavno, posebno potaknute nastankom Banovine Hrvatske koja im je zaudarala na neku vrst hrvatske države. Imali su i oružja, ali je ono pravo i u većim količinama nadošlo nakon sloma starojugoslavenske vojske, kada su se oficiri i vojnici vratili “doma”, s njima i mnogi koji nikada ondje nisu živjeli. Imali su upute, priključili se već dobro organiziranim “postrojbama” na terenu, u lipnju te godine bili su spremni. Još nedovoljno diferencirani, više četnici nego komunisti koji bijahu u manjini (a Marka Oreškovića četnici likvidirali), odlučili su ukloniti s ovoga svijeta sve što nije bili srpsko. Navalili na hrvatska naselja, pobili što nije pobjeglo, masakrirali Brotnjo i Boričevce, dočekali vlak s hodočasnicima (sv. Ana), ispekli na ražnju župnika Gospodnetića rodom s Brača i raznijeli svećenika Waldemara Nestora, prešli Unu i ondje digli na noge braću pa u Kulen Vakufu i okolici pobili dvije tisuće i petsto ljudi, muškarce, žene i djecu. O tim su događajima više-manje objektivno pisali čak i neki komunisti, recimo Gojko Polovina. U Srbu je bilo nekoliko oružnika NDH koji su pobjegli glavom bez obzira.

Taj se zločin, znači, slavi u suvremenoj hrvatskoj državi, ne baš na državnoj razini, ali uz prešutnu privolu vlasti i bijednu šutnju medija ili štoviše prisutnost kamera državne (?) televizije koja prenosi, bez komentara, budalaštine o antifašističkom čak ustanku “naroda Like”. Zlonamjerne i zlokobne stupidnosti, krivotvorenje povijesti na “licu mjesta” koje se ponovilo 1971. (“srećom” je slom Hrvatskoga proljeća pridonio da srpski teroristi ne krenu u oružane akcije, a bili su tako blizu) i opet 1991. kada su učinili isto što i 1941. Godine koja se vraća. S pripremama 1990. kada su na licu mjesta donijeli Deklaraciju o suverenitetu i autonomiji srpskoga naroda, a ne ličkoga. Bilo koja, bilo kakva hrvatska država za njih je bila neprihvatljiva u bilo koje doba, i to je jedini razlog, s napomenom da su 1941. našli i jedva dočekani povod kada su iz Zagreba u susjedna područja poslani ustaški zapovjednici koji su tijekom srpnja nastupili bezobzirno i samovoljno, premda se na terenu našlo i takvih koji su pokušali postupiti na razuman način. I to nije sve: nakon što su godinama divljali u suradnji s talijanskim fašistima, vidjevši kako se stvari kreću, srpski su četnici stavili crvenu zvijezdu i nakon “pobjede” nastavili ubijati Hrvate u Lici i drugdje, u Lici posebno, jer je ondje bilo teško izbjeći represalije, teže čak nego u Hercegovini.

Devedesetih su izgubili, nije bilo podjela u hrvatskom narodu u tom sjajnom trenutku kada je postojao Camelot, što bi rekla Jackie, ali su valjda znali da će se Hrvati kad-tad opet podijeliti jer se množiti ne znaju, pa je nastala pripuzna sastavnica originalno četničke stranke (Hadžić) i pomalo se uvlačila u hrvatsku politiku s pogledom na Beograd i ušima u Zagrebu. Uvlačila se s lakoćom i u hrvatsku kulturu, nastojala preko svojih ili parahrvatskih protagonista okrhnuti hrvatski jezik, ući u hrvatske ustanove i sada smo tu gdje jesmo. Okruženi krokodilima i jazavcima.

Postavljam retoričko pitanje: hoće li za pedeset godina neki novi pupovci, pusići i mesići na Ovčari slaviti dan kada su pobijeni Hrvati?” piše Hrvoje Hitrec za Projekt Velebit.

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST
Izvor
Projekt Velebit

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button