Rast cijena energenata, a time i električne energije u Europi ne namjerava posustati. S tim u svezi očekuje nas još teža 2023. godina – što više i nije nikakva novost, a još manje tajna. Međutim, uvijek volimo obratiti pozornost kada o toj temi pišu utjecajni američki mediji, poput 18. prosinca agencija Bloomberg u tekstu pod naslovom „Europski račun za energiju vrijedan bilijun dolara samo označava početak krize“.
Ne samo zato što Amerikanci obično puno više znaju (zna se dobro tko drži ključne poluge utjecaja i tko kreira najvažnije globalne procese), već i zato što se u takvim tekstovima nerijetko niti ne skriva i određena doza zluradosti nad nastalim teškim stanjem u EU i ukazuje kako SAD takvih, ili barem tako izraženih problema ipak nemaju. Pri tom se redovito naglašava ranija, kako se voli navoditi, „pretjerana i nepromišljena“ ovisnost o rukom plinu – prije svega od strane Njemačke. Gospodarska i svaka druga dobit koja je iz takvog višedesetljetnog odnosa energetske suradnje s Rusijom proizlazila (traje još od Hladnog rata, preciznije od početka 80-ih godina prošlog stoljeća) i zbog koje je stizao jeftin i siguran plin ne samo u Njemačku, već i brojne druge europske zemlje – pritom se redovito ignorira ili primarno stavlja u kontekst problema u kojem se sada nalazi europska sigurnost, piše Zoran Meter za geopolitika.news.
Jasno je kako je u novonastalim uvjetima (rata u Ukrajini) zbog snažnog pritiska SAD-a Europska unija nerado morala birati tj. opredijeliti se za svoju sigurnost (u sferi obrane) na uštrb one energetske. Drugim riječima, iako teško, svjesno je ušla u taj rizik – smatrajući da će na taj način u konačnici ipak više profitirati.
Dakle, to joj je na retoričkoj (političkoj i diplomatskoj) razini omogućilo veću slobodu u glumljenju velike sile i nekog moćnog geopolitičkog igrača: mogla je konačno slobodno početi maksimalno kritizirati Rusiju i njeno državno vodstvo, uvoditi joj snažne ekonomske sankcije, prijetiti potpunom izolacijom na međunarodnoj sceni i td. Međutim, na praktičnoj razini donijelo joj je velike probleme s kojima se za sada nije u stanju nositi (visoka inflacija, duboka, i vrlo vjerojatno dugotrajna energetska kriza, deindustrijalizacija, bijeg kapitala i investicija preko Atlantika).
Jasno je kako je upravo energetska kriza ključni generator svih ovih problema pa je i kritička retorika u smislu određivanja glavnog krivca za nju vrlo brzo prebačena na Moskvu. Iako je to samo djelomično tako tj. Rusija je znatno smanjila svoje isporuke plina EU-i, ali rekao bih ne toliko svojom voljom koliko voljom samoga Bruxellesa.
Naime zbog uvedenih oštrih financijskih sankcija protiv ruskog bankarskog sektora i zbog zamrzavanja ruskih financijskih i zlatnih rezervi u europskim bankama, Moskva je reagirala prelaskom isporuka plina tj. naplatom istoga u rubljama od 1. travnja, na što Bruxelles, nakon podužeg umovanja, na kraju nije želio pristati. Osim toga javno je obznanio kako se u potpunosti najprije odriče ruskog ugljena (od 1. kolovoza), pa nafte (od 1. prosinca) i naftnih derivata (od 1. ožujka 2023.), a onda, postupno, i ruskog plina s ciljem njegovog potpunog odbacivanja do 2025. godine. Osim toga EU ustrajava na potpunoj energetskoj tranziciji na obnovljive izvore energije, a da za to još uvijek nema dovoljno prijelaznih alternativnih izvora ruskim energentima.
Jedan od važnijih motiva potpunog zauzimanja tvrdog proturuskog stava, osim načelnog protivljenja ruskoj vojnoj agresiji na Ukrajinu, bio je i onaj o očekivanom brzom učinku najstrožih sankcija ikada u povijesti uvedenih protiv neke zemlje – tj. očekivani ruski ekonomski sklon uz posljedični pad Putinove vlasti i čitavog (vanjsko)političkog ustroja te zemlje. Time bi se EU na kraju „osladila“ novim mogućnostima svog neometanog geopolitičkog i geoekonomskog nastupa prema Istoku (prije svega samoj Rusji), skupa sa Sjedinjenim Državama (ovo nisu samo moja promišljanja, već i stavovi raznih analitičara-realista iz Sjedinjenih Država).
Međutim, nešto je u tim planovima pošlo po zlu: Rusija se u smislu ekonomske izdržljivosti pokazala jačom nego se očekivalo pa se na kraju prišlo puno riskantnijoj strategiji sve intenzivnije vojne i financijske pomoći Kijevu. U nadi da Moskva na nju neće prema Zapadu reagirati preagresivno, što bi dovelo do eskalacije (to za sada i ne čini), i da će ukrajinska vojska uspjeti prelomiti situaciju na vojnom terenu i time primorati Moskvu na odustajanje od ratne opcije i na pristanak na mir pod zapadnim uvjetima.
Ali kako sada stvari stoje – i te su nade sve slabije. Osim što su financijski izdaci za održavanje Ukrajine „na površini“ sve veći i sve teži i za samu EU koja grca u sve većim ekonomskim problemima, jačaju i njene unutarnje dubioze pa i svojevrsni „zamor“ Ukrajinom, a što sve skupa Europsku uniju stavlja u poziciju najslabije karike čitavog – tzv. kolektivnog Zapada. Naime, ostali saveznici i partneri su u kudikamo boljoj poziciji (SAD, Kanada, Australija, Japan) i u sigurnosnoj (zemljopisno su daleko od zone sukoba) i u energetskoj (imaju, s izuzetkom Japana, velike vlastite energetske resurse) , s izuzetkom možda samo Velike Britanije koja i sama grca u velikim ekonomskim i energetskim problemima s obzirom na i dalje vrlo visoku međuovisnost (i u energetskoj i u trgovinskoj razmjeni) s Europskom unijom koja se nije previše smanjila niti nakon provedenog Brexita.
Sve je to kumulativno dovelo do sadašnje, u povijesti EU nezabilježene energetske krize iz koje se ne vidi skori i bezbolni izlaz, a o čemu piše i Bloomberg u gore navedenom tekstu.
Porast troškova energije zbog rata u Ukrajini Europu je koštao oko bilijun dolara, a u međuvremenu upravo počinje najjača kriza proteklih desetljeća, navodi ova američka agencija.
Ali da bi bilo gore, Bloomberg-ovi analitičari naglašavaju kako je ovo tek početak velike energetske krize, a nakon zime, kada skladišta plina budu ispražnjena, bit će ih teško napuniti s minimalnim zalihama ruskog plina. Štoviše, zalihe LNG-a neće moći popraviti stanje barem do 2026. godine, kada će Katar i Sjedinjene Države moći povećati proizvodnju ugljikovodika, navodi američka agencija.
Vlade su uspjele spasiti tvrtke i potrošače i ublažiti cjenovni šok dajući im više od 700 milijardi dolara, navodi Bloomberg mišljenje think tanka Brueghel sa sjedištem u Bruxellesu. Ali izvanredno stanje moglo bi potrajati godinama. Uz rastuće kamatne stope i gospodarstvo koje je već u recesiji, potpora koja je pomogla ublažiti udarac milijunima kućanstava i tvrtki sve se više smatra neodrživom, navodi dalje Bloomberg.
„Financijske mogućnosti država već su na granici. Otprilike polovica država članica Europske unije ima dug koji prelazi granicu od 60% bruto domaćeg proizvoda.“
Za zemlje poput Njemačke, koje se oslanjaju na pristupačnu energiju za svoju industrijsku proizvodnju (od automobila do kemikalija), sve veći troškovi prijete potkopavanjem od strane konkurencije iz SAD-a i Kine, navodi Bloomberg i zaključuje kako se njemačka vlada odlučila spas tražiti „kroz ostvarivanje energetske tranzicije“.
Njemačka će morati i dalje ići na državne subvencije, a najvažniji problem je pronaći ravnotežu. Tvornice bi kratkoročno trebale raditi, a kuće se grijati.
Bloomberg također upozorava kako je Kina već počela konkurirati EU u nabavi ukapljenog plina za 2023. godinu, što će dodatno otežati stvari. A isto se odnosi i na Japan „koji je ove godine postao vodeći svjetski uvoznik LNG-a“. Na kupnju i stvaranje zaliha ukapljenog plina, osim njih – sada se odlučuju i mnoge druge azijske zemlje.
Drugim riječima, ni malo utješna perspektiva za Europsku uniju – očito ne samo iz perspektive ovog američkog medija koji sigurno zna o čemu piše.
