Kultura

Emil Zola – pročitajte snažno svjedočanstvo o obraćenju, književnika i meštra masonske lože

Francuski književnik Emil Zola, ateist i meštar masonske lože, glavni predstavnik pozitivizma u književnosti, doživio je veliki duhovni šok i obraćenje kada je čudesno ozdravio. Bio je to razlog njegova povratka k Bogu i ukidanja svih spona koje su ga vezale s masonerijom.

Protukatolička sredstva društvenog priopćavanja, koja su dominirala u Francuskoj i Europi, propagirala su ideju da je Lurd mjesto vjerskog fanatizma i prijevare koje je pokrenuo katolički kler. Neprijatelji Katoličke Crkve nisu prezali ni od najvećih podmuklosti: falsificiranja činjenica i dokumenata u namjeri da ismiju i ocrne ukazanja Majke Božje u Lurdu.

Velik broj obraćenja i čudesnih ozdravljenja, koja su se od vremena ukazanja ondje stalno događala, nadnaravni je način kojim se Bog obraća zalutalom čovjeku.

Za obraćenje nije dovoljno samo biti svjedok čuda, nego je potrebno da čovjek bude iskreni tražitelj istine i intelektualno čestit.

Zlonamjerni ljudi “koji istinu sputavaju nepravednošću” (Rim 1, 18), namjerno krivo interpretiraju čudesne znakove. Takav žalostan primjer bio je  i slavni književnik Emila Zole, ateist i meštar masonske lože, jedan od najvažnijih predstavnika naturalizma u francuskoj književnosti.

Dana 20. kolovoza 1892. godine Emil Zola stigao je u Lurd vlakom koji je prevozio bolesnike iz Pariza. Među bolesnicima bile su i dvije žene u posljednjem stadiju tuberkuloze: Marie Lebranche i Marie Lermarchand. Došle su moliti za čudo ozdravljenja. Zola je, međutim, u Lurd došao s namjerom prikupiti materijal za knjigu koja je trebala raskrinkati “prijevaru katoličkog klera”. 

Stojeći pred spiljom ukazanja među mnoštvom hodočasnika, Zola je bio svjedok čudesnog događaja. Na njegove oči obje umiruće Marije u samo jednom trenutku su ozdravile. Vidjevši očitu činjenicu, potpuno ozdravljenje dviju žena koje su bile na korak do smrti, Zola je reagirao na neshvatljiv način: u svojoj knjižici Lurd ne samo da je negirao činjenicu čudesnog ozdravljenja obiju žena, nego je otišao i korak dalje – bezočno je slagao da je jedna od njih umrla, iako je u stvarnosti živjela u Parizu i bila blagoslovljena dobrim zdravljem. Zola je htio svoju laž učiniti “vjerodostojnom” po svaku cijenu pa se osobno uputio k toj ženi. Ponudio joj je veliku sumu novca samo da se preseli u Belgiju. Na taj se način htio riješiti neugodnog svjedoka koji je mogao raskrinkati njegovu laž izrečenu u knjizi. Iako je u više navrata bilo potvrđeno da je Zola slagao u svojoj knjizi o Lurdu, on sâm to nije htio priznati.

Emil Zola,
Emil Zola

Godine 1895. u Civilta Catolica objavljen je članak pod naslovom Plodovi Zoline klevete, u kojem autor piše o svojevrsnom paradoksu: jednako kao što Sotona, protivno svojim nastojanjima, u konačnici doprinosi većoj slavi Božjoj u svijetu, tako je i masonerija, po Emilu Zoli, pokrenula novi val širenja štovanja Majke Božje u Lurdu.  Kada je objavljena Zolina knjiga o lurdskim ukazanjima, onamo se počelo slijevati mnoštvo novinara i izvjestitelja. Među njima je bilo nevjernika, cinika i izrugivača. No, dolaskom u Lurd sami postaju svjedoci stvarnosti čudesa koja su se često događala i njima naočigled. Vraćali su se kući obraćeni, svjesni veličine otajstva Božje ljubavi.

Na Badnjak je usnuo san. Činilo mu se da se nalazi u crkvi i da pjeva božićne pjesme pred slikom Majke Božje s Djetešcem. Kad se probudio, čuo je svoju ženu kako pjeva tu istu božićnu pjesmu koju je on pjevao u snu.

Emil Zola,
Obraćenje se dogodilo nekoliko godina nakon njegove klevetničke knjige o Lurdu

I Emil Zola dočekao je čudo vlastitog obraćenja. Dogodilo se nekoliko godina nakon njegove klevetničke knjige o Lurdu. Zola je 1896. zadobio otvoreni prijelom noge. Usprkos liječničkim nastojanjima i brizi, rana na nozi se povećavala i prijetila mu je amputacija. Na Badnjak je usnuo san. Činilo mu se da se nalazi u crkvi i da pjeva božićne pjesme pred slikom Majke Božje s Djetešcem. Kad se probudio, čuo je svoju ženu kako pjeva tu istu božićnu pjesmu koju je on pjevao u snu. Zola je tada zamolio svoju ženu da ode u crkvu i da u njegovo ime zapali svijeću i pomoli se pred slikom Majke Božje.

Nakon njezine molitve, Zola je čudesno ozdravio i noga je zacijelila. To je za njega bio velik duhovni šok. Odmah se izmirio s Bogom u sakramentu pomirenja, počeo se redovito moliti i sudjelovati u Euharistiji. Napisao je i svjedočanstvo u kojem je priznao da je posljednjih trideset godina živio u velikoj zabludi.

Zola je raskinuo sve veze koje su ga vezale s masonerijom i upozorio na veliku duhovnu opasnost koju u sebi nosi masonsko učenje i njegova borba s Katoličkom Crkvom. Zola je izrazio i duboko i iskreno žaljenje za sve zlo koje je učinio dok je bio u masonskoj loži. Obratio se i papi Leonu XIII. s molbom da mu oprosti sve zlo koje je nanio ljudima navodeći ih na put grijeha svojim protucrkvenim knjigama i nastupima.

Nekoliko godina nakon obraćenja Emila Zole, u Lurdu se dogodilo obraćenje i dobitnika Nobelove nagrade za medicinu, prof. Alexisa Carrela.

Alexis Carrel | French surgeon, sociologist, and biologist | Britannica
Alexis Carrel (28. lipnja1873. – 5. studenog1944.) bio je francuski kirurgbiolog i eugeničar, koji je 1912.g. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu (izvor: Wikipedia)

U Lurd je došao kao ateist 1903. godine, zajedno sa svojom pacijenticom Marijom Ferrand. Umirala je od potrbušne tuberkuloze. U trenutku blagoslova Presvetim Sakramentom pred spiljom Majke Božje Maria Ferrand čudesno je ozdravila njemu naočigled. Bio je to presudan trenutak u Carrelovom životu.

Shvatio je da Bog nadilazi svaku znanstvenu spoznaju i shvaćanje. Uvidio je da je jedini put koji vodi do Boga put molitve, sakramenata pokore i Euharistije, kao i življenje u skladu s Deset Božjih zapovijedi i Evanđeljem.

Od trenutka obraćenja, najvažniji Carrellov cilj bilo je živjeti u bezgraničnom pouzdanju u Boga i vršenje Njegove volje. Sveučilište u Lyonu nije se moglo pomiriti s činjenicom da je njihov kolega i znanstvenik postao duboki vjernik, katolik.

Zaprijetili su mu otkazom ako ne promijeni svoja stajališta. Ipak, Carrel se nije dao smesti i ostao je postojan. Otišao je u New York gdje je na Rockefellerovom institutu za medicinska istraživanja ostvario sjajnu znanstvenu karijeru, ovjenčanu Nobelovom nagradom za fiziologiju i medicinu 1912. godine.

Emil Zola svjedočio je čudu u Lurdu i nije povjerovao.

Emil Zola se obratio tek nekoliko godina kasnije kada je na vlastitoj koži doživio djelovanje Božje svemoći. Međutim, Alexis Carrel u čudu ozdravljenja svoje pacijentice prepoznao je poziv samoga Boga da u činu ponizne vjere prihvati dar Njegove ljubavi. Čudesa su čitljivi znakovi Božjega milosrđa samo za ljude dobre volje koji iskreno traže istinu.

Sveta Edith Stein, koja je odbacila ateizam nakon što je pročitala biografiju sv. Terezijie Avilske, napisala je: “Bog svakoga vodi njegovim vlastitim putem. Jedni dolaze k cilju prije i jednostavnije, drugi kasnije i teže. Ono što sami možemo učiniti je mrvica u usporedbi s onim što dobivamo. Ali onu ‘mrvicu’ moramo odraditi sami. Prije svega, ustrajno se moliti za prepoznavanje vlastitog puta. Kad se put prepozna, bez opiranja slijediti nadahnuće milosti. Tko tako čini i biva strpljiv u postojanosti, ne može reći da su njegovi napori bili uzaludni. Jedino što Boga ne treba ograničavati rokovima.”, prenosi bozjemilosrdje.net.

Vlč. Mieczysław Piotrowski, TChr
Miłujcie się, 3/2020, 4-6

Prijevod s poljskog: Jelena Vuković
lektura: Marija Vuković

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button