Vlada Republike Hrvatske već godinama izdvaja znatna sredstva iz državnog proračuna za sufinanciranje tiskovina pod krinkom “promicanja medijskog pluralizma i informiranja javnosti”. Ti se iznosi, međutim, sve češće percipiraju kao pokušaj održavanja utjecaja na uređivačku politiku i kupnje naklonosti medija.
U jeku sve bržeg gašenja kioska i opadanja prodaje tiskanih izdanja, Vlada Republike Hrvatske posljednjih godina sve snažnije financijski potpomaže tiskane medije – kroz subvencije za pretplatu, izravna proračunska sufinanciranja, porezne olakšice, pa čak i projekte koji zaobilaze tržišna pravila. I dok službeno objašnjenje glasi da država time “čuva pluralizam i dostupnost informacija”, kritičari tvrde da se zapravo radi o održavanju kontroliranog medijskog krajolika.
Kome ide novac poreznih obveznika?
Prema podacima Ministarstva kulture i medija, u razdoblju od 2020. do 2024. godine hrvatski tiskani mediji dobili su desetke milijuna eura potpora. Najveći dio tih sredstava odlazi etabliranim izdavačima poput Hanza Medije (Jutarnji list, Slobodna Dalmacija), Styrije (Večernji list, 24sata) i NCL Media Grupe (Nacional).
Subvencije uključuju:
- Sufinanciranje godišnjih pretplata na tiskane medije za državne i javne institucije, uključujući škole, knjižnice i ministarstva.
- Projekte “očuvanja medijskog pluralizma” kroz EU fondove, ali s domaćim sufinanciranjem.
- Posebne potpore za lokalne novine, gdje se često radi o izdanjima koja ovise isključivo o državnim sredstvima.
- Porezne olakšice na PDV za tiskane medije, za razliku od online portala koji nisu u jednakom položaju.
Nestaju kiosci, ali “postoje čitatelji”?
Jedno od službenih opravdanja Ministarstva glasi: “Građani žele čitati novine, ali kiosci nestaju. Ovo je način da im omogućimo pristup tisku.” Međutim, prema istraživanjima tržišta, broj stvarnih čitatelja tiskanih medija godinama rapidno opada, a mlađe generacije gotovo uopće ne konzumiraju novine u papirnatom formatu.
Tako se postavlja logično pitanje: kome država zapravo plaća ove novine? Je li riječ o čitateljima koji ne postoje – ili o održavanju infrastrukture koja gubi tržišni smisao, ali zadržava političku vrijednost?
Kontrola kroz subvencije
Brojni nezavisni novinari i analitičari upozoravaju da državne subvencije služe i kao mehanizam kontrole nad uredničkom politikom. Iako se o tome rijetko javno govori, mnogi u medijskoj industriji priznaju da je “nezgodno kritizirati one koji ti osiguravaju opstanak”.
Primjeri u kojima su određeni portali ili tiskovine ostali bez potpore nakon objave kritičkih sadržaja prema vlasti nisu rijetkost, iako se rijetko dokumentiraju službeno.
Ima li rješenja?
Kritičari predlažu:
- Transparentnije kriterije za dodjelu sredstava, s naglaskom na stvarni doseg i utjecaj, a ne povijesne zasluge.
- Ravnomjerniju raspodjelu između tiskanih i digitalnih medija.
- Ukidanje izravnih proračunskih potpora medijskim kućama koje posluju s dobiti ili imaju strane vlasnike.
- Neovisno tijelo koje bi pratilo i ocjenjivalo utjecaj državnih potpora na medijski pluralizam.
Za sada, međutim, sustav ostaje kakav jest: građani financiraju novine koje često niti ne čitaju – dok se “nezavisni” mediji sve teže probijaju bez institucionalne potpore.
