Visoki predstavnik govori o adaptaciji rješenja o trećoj federalnoj jedinici, službeni Zagreb o velikom utjecaju Hrvatske u međunarodnoj diplomaciji, a (samo) „bošnjačko-bosanski“ faktor i dalje hvata četnike i ustaše po Bosni i tupi o nekakvoj boljoj prošlosti.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Kad su počele gotovo bjesomučne blokade združenih bošnjačkih stranaka – koje se vole zvati i probosanskim – Dragan je Čović, prethodno ih pohvalivši što uredno medijski najave blokadu te je onda i realiziraju, kazao kako mu, ipak, nitko ne može ogaditi Bosnu i Hercegovinu. Čime je zapravo demantirao starog – i gotovo zaboravljenog asa bh. politike Harisa Silajdžića koji je, kad je ono Zlatko Lagumdžija iznenada otkrio da je Ljiljan Zlatni (pošteni…) Hrvat, kazao kako će Bošnjaci ogaditi Hrvatima Bosnu budu li im birali predstavnike.
Što je (ono) Alija potpisao?!
Ipak, treba (pošteno) priznati kako se tzv. probosanci uistinu trude ispuniti ovo Silajdžićevo proročanstvo – evo već (najmanje) dva desetljeća, tako da je postalo stvar (demokratske) rutine to što u sarajevskoj Titinoj 16, u troglavom državnom vrhu nema Hrvata, nego već četiri mandata sjedi bošnjački gazija. Tako da koliko se god Čović otimao, jednoga bi mu dana mogao pasti mrak na oči… usprkos njegovim osvjedočenim diplomatskim vještinama. Uostalom, nakon ove njegove pomalo i prkosne izjave, iz Komšićeve se fronte oglasio relativno novi član te bošnjačke desničarske stranke. „Vratiti Ustav Republike BiH kao odgovor na džikanske posrbljene četalje i uzp ustaše“, zagalamio je preko bošnjačkog dnevnika iz, dakle, Tornja, sarajevski sveučilišni profesor Senadin Lavić.
A, o ozračju koje vlada u multi-kulti bastionu gdje se tako lijepo sljubljuju Istok i Zapad, ponajbolje svjedoči to što se na ovaj šovinistički izljev zapravo nitko nije naročito obazirao. Nitko se štoviše nije zapitao ni kako (li) je Lavićevim studentima, doduše rijetkim, koji nisu Bošnjaci, kada im on počne objašnjavati, kao što ima običaj kod onoga nesretnog Kulenovića na Krugu 99, kako u XXI. stoljeću ne postoji nacionalni legitimitet u BiH. Ipak, na njegovo je vađenje iz naftalina Ustava R BiH reagirao jedan sarajevski portal čiji pak urednik – a sumnja se kako je o Hrvatu riječ! – povremeno najavljuje kako će uteći iz Sarajeva jer ne može više durati (slične) laviće, pa, ipak, nekako opet ostane. Kako bilo, Ljiljanova su Republikanca s ovoga portala podsjetili kako je u Službenom listu R BiH od 14. ožujka 1993. objavljen prečišćeni tekst Ustava R BiH, koga je potpisao predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. U članku 1. stoji: „Republika Bosna i Hercegovina je suverena i neovisna država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“
Duboko u nama…
Uz to, također, i: „U Republici Bosni i Hercegovini zajamčena je ravnopravnost naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“ Pretpostavljam da se Ljiljanov Lavić ujeo za jezik nakon ovoga povratka u davnu ’93., jer nije ozbiljno shvatio starostavno upozorenje: Pazi što si želiš!
Međutim, s iste adrese, s, dakle, sarajevskog Fakulteta političkih nauka oglasio se prof. Asim Mujkić s, također, jednog sarajevskog portala, naslovivši svoj uradak BiH iz tri dijela, ili metastaza nacionalizma. Istina, „uvodeći nas u temu“, Mujkić (pošteno) priznaje kako nam činjenično stanje kazuje da je u BiH etno-teritorijalna homogenizacija već dovršena te argumentirajući tu bjelodanost, priziva Popis stanovništva iz 2013. koji je potvrdio kako Srbi imaju apsolutnu većinu u Republici Srpskoj, Bošnjaci u „bošnjačkim kantonima“ u FBiH (navodnici su Mujkićevi, mada ne znam čemu…), dok Hrvati imaju apsolutnu većinu u „hrvatskim kantonima“ (i ovdje na navodnicima inzistira Lavićev kolega…), ali dodaje i kako ostaju još dva „mješovita kantona“. Kao, pokazat će dalji tekst, neka Mujkićeva nada kako sve još nije propalo.
„S idejom etnofederalizma nacionalistička destrukcija ove zemlje ulazi u svoju metastazu. Već tri desetljeća traje ta ideološka matrica nacionalne emancipacije koja se stalno sapliće o zavnobihovsko određenje i jednu veliku životnu istinu koju svaki građanin ove zemlje zna duboko u sebi. A ta istina glasi: nema emancipacije jednog bez emancipacije onoga drugog, odnosno trećeg, dakle, bez zajedništva“, poentira na kraju ove svoje bajke Mujkić. Zašto bajke?!
Bošnjačko-bosanski faktor?
Pa, zato što je ta „Mujkićeva istina“ možda – tek! – neka stara istina, a prava istina ona je iz 2013., koju evocira i ovaj sarajevski profesor, ali je pokušava maknuti u stranu ugazivši (duboko) u psihologiju te otkrivajući (nam) što eto svatko od nas nosi duboko u sebi… Primjerice, njegov kolega s faksa, rečeni prof. Senadin, na čijem je višegodišnjem ustrajnom radu na otkrivanju „džikanski posrbljenih četalja i uzp ustaša“ utemeljena i ona čuvena (bošnjačka) doskočica o dva vagona u koja mogu stati svi Hrvati. I, što onda hoće?!
Zanimljivo je, međutim, kako Mujkić argumentira svoju tezu da ozakonjenje stvarnog stanja ne može biti – ozakonjeno. Biva, stvarno je stanje proizvedeno ilegalnom uporabom sile, etničkim čišćenjem i genocidom, sistematskim ustavno-pravnim nasiljem koje se do današnjeg dana održava cijelom razgranatom mrežom diskriminacijskih praksi i širenjem međuetničke netrpeljivosti, o čemu, veli Mujkić, svjedoče presude Europskog suda za ljudska prava. Jasno, iz perspektive „bošnjačko-bosanskog“ faktora koga ovaj profesor baštini, kada se govori o nasilju, uglavnom se misli na ono srpsko i hrvatsko – ratno. No, kada govorimo o istini koju svi nosimo duboko u sebi, jednu od tih istina iz sebe je evo izbacio Josip Pejaković, obilježavajući 6. travnja, kada se u glavnom gradu – sve skromnije i skromnije – obilježava Dan oslobođenja.
Taj je glumac, inače neutješni jugonostalgičar koji bi kada bi mu vremešne noge dozvolile, i danas rado sa štafetom potrčao k Beogradu, također progovorio o zajedništvu. Njemu je, međutim, za razliku od Mujkića, jasno kako je ono zamijenjeno suživotom i međusobnom mržnjom kao, veli, jedinim učinkovitim oružjem jednih protiv drugih.
„Sarajevski vagon“
A glede stvarnog stanja, evo kako ga Pejaković vidi u glavnom gradu:
„Mi koji smo bili u Sarajevu od 1992. do 1995. svakodnevno smo od vlasti slušali političke floskule da je Bosna i Hercegovina država Bošnjaka i svih drugih koji hoće da žive s njima. Danas, 2025., vidimo koliko onih drugih hoće da živi s njima takvim u Sarajevu? To je 5% u glavnom gradu BiH. To Bošnjaci zovu najznačajnijim multietničkim i multikulturalnim gradom u BiH zato što je situacija u Banjoj Luci, Mostaru, Zenici gora… Nažalost, oni koji danas slave ovaj dan Bosnu su prodali! Valjda me zato ove 2025. nije bilo u prvom redu, kao ni Vikića, ni Čegara i mnogih onih koji su se borili za neku drugu Bosnu i Hercegovinu, a ne za ovaj frankenstein od države.“
Neizravno polemizirajući s njim, Emir Hadžihafizbegović odgovara onima koji po bijelome svijetu govore kako Sarajevo nije ono što je nekoć bilo. Navodi i on one koji fale, ali ne u prvim redovima – prigodničarski, već nabrajajući ratne heroje. Sva tri znaka, doduše. A, onda, ali, za razliku od znatno suptilnijeg Mujkića, progovara iz njega Bošnjak modela Lavić 2025., pa kaže: „…Jer, doživjeti to što je doživjelo Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina – doživjeti taj pir četničkih hulja, logore, silovanje bošnjačkih curica i žena, genocid i opet 30 godina se pravdati kao Bošnjak, da ti nisi kriv za: ‘Sarajevo koje više nije isto’ – zaista, doslovno znači biti kukavica, poltron i iskompleksirana splačina, kojoj nije mjesto ni u Sarajevu, ni u Bosni i Hercegovini.“ Još bi dakle (malo…) glumac pročistio glavni grad. Prigodno 6. travnja ove godine…
Ispod Schmidtovih prozora
No, usred ove galame „bošnjačko-bosanskog“ faktora, ovih je dana Christian Schmidt, nakon posljednje sjednice PIC-a, najavio spremnost međunarodne diplomacije da se na zahtjeve za trećim entitetom i legitimnim predstavljanjem naroda „radi na tome da se napravi neka adaptacija toga rješenja“.
Visoki se predstavnik donedavno na svaki spomen treće federalne jedinice hvatao za samokres, tako da je ovdje riječ o iznenađujućoj reakciji kojoj stanovitu znakovitost daje i to što joj je prethodio Čovićev intervju Hrvatskom tjedniku potkraj travnja te nedavni istup hrvatske europarlamentarke Željane Zovko u Europskom parlamentu. Lider HDZ-a je potpuno, što inače rijetko čini, skinuo diplomatske rukavice i obznanio kako su tri federalne jedinice – budućnost. „Zašto bi bila dva entiteta plus Distrikt Brčko, i još u Federaciji BiH deset županija“, zapitao se (retorički) u rečenome intervjuu dodajući kako bi se na taj način riješilo apsolutno sve: sve presude Suda u Strasbourgu bile bi provedene, a put prema Europskoj uniji otvoren. Od sugovornika Hrvatskog tjednika „bošnjačko-bosanski“ faktor nije tražio pojašnjenje, ali zato jesu – s SDA-om na čelu, tražili od Schmidta.
Odgovora iz bijele kuće na Miljacki još nema, što izaziva stanovitu nelagodu u Bošnjaka, o čemu zapravo piše i Mujkić – pomalo rezignirano konstatirajući kako „bošnjačko-bosanski“ faktor, kontra Hrvata i Srba iza kojih, po njegovu sudu, stoje njihove matice u Zagrebu i Beogradu, na svojoj strani ima (samo) blago nezainteresiranu međunarodnu zajednicu. Možda pak objašnjenje iz OHR-a stigne kada „adaptacija“ bude gotova, pa onda – ponovno! – možemo očekivati žestoke bošnjačke prosvjede ispod Schmidtova prozora, kao uoči prošlih izbora.
Tko je (više) nenormalan?
Nije, međutim, ni Čović u lagodnoj poziciji. „…Ozbiljno zamjeram i hrvatskoj politici, prvenstveno HDZ-u, koji 20 godina od kad se pojavio Komšić, sjedi u svakoj vladi, a nisu riješili Izborni zakon. Ne može ih netko prevariti pet puta, onda niste normalni“, poručio je ovih dana, usred brojnih parlamentarnih blokada, predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović čija je ruka u Domu naroda državnog Parlamenta od gotovo presudne važnosti. Slijedom čega treba zaključiti kako šeste prijevare ne bi smjelo biti. U protivnom bi ova Cvitanovićeva dijagnoza dobila na legitimitetu. Pritom treba imati na umu – što Čović sigurno ima! – i izjavu predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića od 7. lipnja, na Dan hrvatske diplomacije, kako Hrvatska ima utjecaj koji možda prelazi hrvatsku realnu i objektivnu snagu. Pa da evo vidimo hoće li – uspješno! – sudjelovati u od Schmidta najavljenoj adaptaciji?
Dobro je da to zna i „bošnjačko-bosanski“ faktor, ma što mislili o – maticama… Jer, glede trećeg entiteta, situacija je, u biti, sad ili nikad! Jer, nemamo svi, poput Čovića, jak želudac./HMS/
