Tema videoigara većini roditelja izaziva brige i otvara pitanja oko negativnih posljedica koje one mogu imati na djecu. Neki roditelji su i sami zainteresirani za videoigre i vole ih igrati, no ne znaju puno o njihovom utjecaju na djecu, dok većina roditelja zna malo o videoigrama i kažu da im one predstavljaju nepoznanicu, rizik i moguću opasnost.
S obzirom na to da istraživanja pokazuju da većina djece igra barem neku vrstu videoigre, važno je potruditi se naučiti nešto više o tome kako bi se smanjili rizici koje one mogu nositi, a djeci omogućilo primjereno i sigurno sudjelovanje u tim aktivnostima.
Zbog čega djeca vole igrati videoigre?
Iako videoigre nisu namijenjene samo djeci, većina roditelja ne igra videoigre i očekivano je da im je teško razumjeti što je djeci toliko privlačno u toj aktivnosti. Odrasli koji nisu upućeni u svijet videoigara često, zbog neznanja o videoigrama i negativnih stavova prema njima, odbijaju čuti koje su njihove moguće prednosti. Ipak, s obzirom na to da znamo da su videoigre djeci zanimljive, i to u tolikoj mjeri da su nekad spremna zanemariti druženje s bližnjima, bavljenje sportom ili neku drugu važnu aktivnost, korisno je ipak pokušati sagledati stvari iz njihove perspektive.
Kada govorimo o mlađoj djeci, videoigre im nude raznolike i dinamične podražaje, puno boja i zvukova koji se brzo izmjenjuju i privlače njihovu pažnju. Uz to, videoigre nude ulaz u svijet mašte u kojemu sve može biti moguće – letjeti, preskakivati prepreke i družiti se s magičnim bićima. Što su djeca starija, igraju sve složenije videoigre koje im pružaju brojne nove mogućnosti. I dalje nude grafičke, zvučne i ostale sadržaje koji su im privlačni, no pred njih stavljaju sve složenije zadatke i izazove koje treba ispunjavati. Ispunjavanjem izazova djeca dobivaju nagradu za uspješno izvršavanje, a time i želju za nastavkom igranja. Uz to, brojne videoigre se igraju tako da dijete surađuje s drugim igračima kako bi zajedno došli do cilja, što djeca vide kao zabavnu interakciju s vršnjacima.
S druge strane, neka djeca igraju videoigre jer im one pomažu da ne misle o teškoćama s kojima se suočavaju u stvarnom životu. I tu djecu će igre zabaviti, no ta zabava će biti način izbjegavanja neugode koju im nosi nešto što proživljavaju u školi ili obitelji.
Istraživanja o utjecaju videoigara na djecu
Postoje brojna istraživanja o utjecaju videoigara na djecu, tako da je moguće naići na brojne prednosti koje one mogu imati, ali isto tako i na mnoge nedostatke. Informacije iz različitih istraživanja mogu biti i kontradiktorne, stoga je važno ne držati ih se slijepo i vidjeti koliko one imaju smisla za određeno dijete, njegove sposobnosti, vještine i okolnosti u kojima se nalazi.
Koji su mogući korisni ishodi igranja videoigara za djecu?
Općenito, postoji slaganje oko toga da igranje videoigara može potaknuti kognitivni razvoj, odnosno utjecati na razvoj pamćenja, održavanja pažnje i prostorne orijentacije. Neke videoigre zahtijevaju puno planiranja, traženja prednosti i nedostataka određenih strategija, stoga u tom kontekstu mogu potaknuti razvoj kritičkog mišljenja kod djece. Videoigre u kojima djeca moraju surađivati s drugim igračima kako bi došli do cilja mogu ih poticati na ponašanja koja uključuju timski rad i suradnju.
Koje rizike i opasnosti videoigre mogu potaknuti?
Kao negativne posljedice najčešće se spominju teškoće s pažnjom, nedostatak samokontrole, pojava agresivnog ponašanja, teškoće u ispunjavanju školskih obaveza i komunikaciji s vršnjacima. Važno je istaknuti da većina videoigara uključuje određenu razinu nasilnih sadržaja koji nisu primjereni djeci. U videoigrama je često nasilje put do ostvarenja cilja, a kao takvo, nasilno ponašanje se nagrađuje. S obzirom na to da su moderne videoigre često interaktivne i omogućuju da igrač osmisli svoj lik, kreira tim suigrača i personalizira svoju igru, veća je vjerojatnost da će doći do identifikacije s tim likom. Što je veća identifikacija, to je veća vjerojatnost da će dijete iskustva iz igre prenijeti u stvarni svijet. Ako igra videoigre u kojima se lik mora ponašati nasilno da bi napredovao do cilja, onda je vjerojatnije da će i u stvarnom životu biti manje osjetljiv na nasilje, ali i skloniji opravdati ili činiti nasilna ponašanja. Pitanje identifikacije je često i razlog zbog kojeg se smatra da nasilne videoigre štetnije utječu na djecu nego gledanje nasilnih sadržaja na televiziji.
Tema nasilja u videoigrama bitna je i zbog toga što djeca, igrajući videoigre, mogu postati žrtve nasilja. Može se dogoditi da ih drugi igrač vrijeđa, šalje neželjene poruke ili na neki drugi način uznemiruje. Također, može doći do toga da netko ukrade i zloupotrijebi osobne podatke koje dijete dijeli na platformi na kojoj igra videoigru.
U kontekstu videoigrara često se spominje i briga oko ovisnosti o takvom sadržaju, na što roditelji uglavnom pomisle nakon što neuspješno svoje dijete pokušavaju motivirati na bavljenje nekom drugom aktivnošću. Iako se možda ne radi o ovisnosti, videoigre svakako mogu potaknuti prekomjerno korištenje i potom stvoriti teškoće vezane uz prekid te aktivnosti, tako da se mogu javiti osjećaji uznemirenosti, frustracije, razdražljivosti i smanjeno uživanje u ostalim aktivnostima.
Uloga roditelja: postavljanje granica vezanih uz videoigre
Kada govorimo o prednostima i nedostacima videoigara, važno je ne koristiti ih kao opravdanje za nešto što se u određenom trenutku čini kao lakši roditeljski izbor. Lakši put bi bio, primjerice, kada bi roditelj koji djetetu ne uspijeva ograničiti vrijeme igranja zaključio da ta aktivnost može pozitivno utjecati na djetetov razvoj i onda mu, s tim opravdanjem u mislima, popustio i ne bi ostao dosljedan po pitanju granica. S druge strane, drugi roditelj bi mogao razmišljati u suprotnom smjeru pa, misleći da su videoigre nešto opasno što nema vremena istraživati, jednostavno unaprijed zabraniti djetetu bilo kakvo korištenje videogara, što opravdava zaštitom od mogućih štetnih posljedica.
Kao i uvijek, u odgoju djece i postavljanju granica vezanih uz videoigre, odgovor nije jednoznačan. Potpuna zabrana videoigara djeci može onemogućiti djetetu dijeljenje iskustava s vršnjacima, dok igranje bez granica može imati još štetnije, ranije navedene posljedice.
Roditelji imaju odgovornost brinuti o tome na koji način djeca koriste videoigre, što može biti teško i ponekad preplavljujuće. Videoigara svakim danom ima sve više i više, često se mijenjaju trendovi među djecom i neke nove videoigre postaju popularne, a u pravilu to znači i da ih treba proučiti i procijeniti moguće rizike. Kod nekih roditelja to može izazvati osjećaj bespomoćnosti, dojam da su djeca nekoliko koraka ispred njih i da ih ne mogu zaštititi od potencijalnih opasnosti. U idealnoj situaciji, roditelj bi čuo za neku videoigru, imao dovoljno vremena za istraživanje i razgovor s djetetom o pravilima korištenja te igre, ako ju procijeni primjerenom. Ipak, u realnosti to najčešće nije tako i roditelje može obeshrabriti to što su njihova djeca već dugo u svijetu videoigara o kojima oni ne znaju puno, gdje nisu na vrijeme postavili granice pa dijete donosi odluke samo za sebe. Djeca mogu znati puno o videoigrama, no roditelji znaju više o tome što je za njih primjereno, a što nije. Naravno, ako roditelji nisu od početka upućeni u igranje videoigara, a njihovo dijete je već tinejdžer, sigurno će biti teže postaviti nova pravila vezana uz to, no to ne znači da je u redu da roditelji unaprijed odustanu. Čak i ako se čini da je kasno, bilo koji trenutak kada roditelji osjete zabrinutost ili primijete neke teškoće koje povezuju s videoigrama pravi je trenutak za informiranje i traženje pomoći.
Kako djeci postaviti pravila o igranju videoigara?
1. Za početak je važno imati ideju o tome na koji vremenski okvir ograničiti igranje videoigara. Prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije, djeca u dobi do dvije godine ne bi uopće trebala koristiti male ekrane (pa time ni videoigre), dok djeci u dobi od druge do šeste godine vrijeme pred ekranima treba ograničiti na maksimalno dva sata dnevno. Ako uzmemo u obzir da vrijeme pred ekranima uključuje televiziju, tablete, mobitele, to znači da djeca lako mogu prijeći predloženu granicu, o čemu treba voditi računa, a u skladu s time i uzeti u obzir vrijeme provedeno igrajući videoigre. Službene smjernice za djecu osnovnoškolske dobi ne postoje, što roditeljima često predstavlja teškoće, pogotovo zbog toga što su djeca koja igraju videoigre najčešće školske dobi. To znači da roditelji trebaju razmisliti o tome primjećuju li da se dijete teško odvaja od videoigre, ima li teškoće u školi, kakvi su mu odnosi s vršnjacima, bavi li se i nekim oblikom tjelesne aktivnosti, a onda s obzirom na kontekst, dogovoriti koliko vremena smije igrati videoigre. Iako je u postavljanju granica važna dosljednost, bitno je da ona ne prijeđe u nepotrebnu rigidnost. Razumljivo je da je lakše odrediti neki broj sati i držati se njega, no dobro je i biti fleksibilan, posebno ako dijete nema teškoće sa samokontrolom u vezi videoigara. Možda dijete inače ne igra videoigre, no tijekom praznika ili duljeg boravka u kući želi više igrati kako bi prešao neku razinu u novoj videoigri, stoga je bitno uzeti u obzir i širu sliku.
2. Djeca videoigre najčešće igraju kod kuće, tako da se roditelji usmjere na pravila o igranju kod kuće i upoznaju dijete s njima. Ono što može biti izazov je osigurati da se dijete drži pravila i onda kada ode na igranje videoigara kod prijatelja, čiji roditelji možda imaju drugačija pravila. U redu je razgovarati s djetetom o tome, ali i s roditeljima njegovih prijatelja i podijeliti ono što je svakom roditelju važno za njegovo dijete.
3. Važno je djeci objasniti razliku između virtualnog svijeta videoigara i stvarnosti te im ukazati na to kakve posljedice bi neka ponašanja koja su učestala u virtualnom svijetu mogla imati u stvarnosti. Uz to, dobro je podsjećati ih na to da na internetu vrijede ista pravila ponašanja kao i u stvarnosti i da ni u videoigrama nije u redu vrijeđati druge, dijeliti s drugima nečije povjerljive informacije i slično.
4. Za provjeru videoigara može se koristiti PEGI sustav. To je sustav koji kategorizira videoigre prema uzrastu djece i prema vrsti sadržaja koji igra sadrži. Tako, primjerice, neka igra može imati oznaku 12, što znači da ju ne smije igrati dijete mlađe od 12 godina. Uz dobnu oznaku, videoigra može sadržavati i oznake koje ukazuju na to da sadrži neke neprimjerene sadržaje, poput vulgarnih izraza i nasilnih ponašanja. Više o PEGI sustavu možete doznati na webstranici: www.pegi.info.
5. Osim što igraju videoigre, djeca često koriste YouTube na kojemu gladaju druge igrače kako igraju. Važno je da roditelji pokažu interes za takve aktivnosti djece tako da skupa s njima gledaju YouTube-re, gledaju djecu kako sama igraju, ili se i sami roditelji okušaju u zajedničkom igranju s njima. Na taj način mogu saznati više o tome čime se dijete bavi i na koji način igra, a takve zajedničke aktivnosti su dobre i za djecu jer, osim druženja, dobiju priliku poučiti roditelje nečemu novom i prenijeti im svoja znanja.
6. Dobro je istražiti i koje videoigre su trenutno popularne pa predložiti djeci one koje se roditeljima čine kao bolji izbor. Recimo, možda postoje videoigre u kojima likovi napreduju do cilja tako da koriste prosocijalna ponašanja poput pomaganja drugima, dijeljenja s drugima i suradnje. Takve igre nose sa sobom potencijal da dijete uči da takva ponašanja donose pozitivne posljedice, stoga je vjerojatnije da će ih usvojiti i da će, osim zabave, kroz videoigre naučiti nešto korisno.
7. Videoigre često djeci pružaju osjećaje kompetentnosti i samostalnosti, kao i priliku za smišljanje kreativnih rješenja. Ako im ti osjećaji nedostaju u stvarnom životu, veća je vjerojatnost da će ih privući to što ih doživljavaju u videoigrama. S obzirom na to da videoigre ne mogu i ne bi smjele mijenjati kontakt uživo s roditeljima i vršnjacima, bitno je djeci omogućiti sudjelovanje u aktivnostima koje se odvijati uživo, koje će im biti izazovne i omogućiti im sličan osjećaj zadovoljstva i uspjeha.
8. Na kraju, važno je znati da uvijek postoji opcija traženja pomoći stručnjaka mentalnog zdravlja. Na internetu je moguće pročitati puno informacija o videoigrama i nekad se to može činiti kao dovoljno. Ipak, nije uvijek lako primijeniti znanja u vlastitoj situaciji. Nekad se roditelji ne slažu oko toga kako je dobro postupati ili jednostavno nisu sigurni što bi bilo bolje za njihovo dijete. Sve više roditelja traži stručnu pomoć vezanu uz videoigre i to je važno za dobrobit djece koja su možda u riziku za razvoj nekih teškoća povezanih s tim. Stručnjaci mogu procijeniti ima li dijete teškoće koje bi mogle biti povezane s videoigrama, a kroz razgovor s roditeljima mogu i saznati više o tome postoje li neka područja gdje ih mogu osnažiti i ponuditi im smjernice specifične za potrebe njihovog djeteta.
