Za Katoličku crkvu, svetkovina je u spomen na ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak. Svetkovina Tijela i Krvi Kristove jedna je od idejnih blagdana koji su duboko ukorijenjeni u životu Katoličke crkve.Blagdan je Tijelova, koji se slavi na deveti četvrtak nakon Uskrsa, a njime Katolička crkva slavi ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak i naglašava vjersku istinu da je Isus pravi Bog, ali i pravi čovjek. Dva su dijela bogoslužja Tijelova: misa, a potom procesija s četiri postaje.
Obilježavanje Tijelova počinje u 13. stoljeću
Obilježavanje Tijelova počinje u 13. stoljeću, kada se augustinskoj redovnici svetoj Julijani iz samostana kod Liegea u Belgiji u jednom viđenju punoga mjeseca na mjesecu pokazala mrlja.
Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao svetkovinu koja Crkvi nedostaje, kojom bi se častio Presveti oltarski sakramenat. Na njezinu zamolbu mjesni biskup Robert de Thorote u svojoj je biskupiji uveo blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – sv. Euharistije.
Drugi važan događaj povezan je uz euharistijsko čudo 1263. godine u mjestu Bolseni u Italiji, gdje je jedan svećenik lomeći posvećenu hostiju zapazio je kako iz nje kaplje krv koja se slijevala po oltaru.
Nakon toga je papa Urban IV. 8. rujna 1264. objavio bulu kojom ustanovljuje blagdan Tijelova (Euharistije), želeći tu svetkovinu proširiti na cijelu Crkvu, no u tome ga je spriječila brza smrt. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII. proširio je blagdan na cijelu Rimokatoličku crkvu.
Prva Tijelovska procesija održana je u Kölnu sedamdesetih godina 13. stoljeća, a taj se običaj u 14. stoljeću proširio po mnogim katoličkim zemljama. Događaj sličan onome u Bolseni dogodio se i 1411. godine u Hrvatskoj, u Ludbregu.
Tada je za najvažnijega dijela Svete mise – pretvorbe kruha u Tijelo, a vino u Krv Isusovu, svećenik ugledao u kaležu pravu svježu krv. Papa Julije II. (1503-1513.) istraživao je taj događaj ali istragu nije uspio završiti. No, dopustio je javno štovanje relikvije, što je učinio i njegov nasljednik papa Leon X.
Od toga vremena u Ludbreg dolaze vjernici sa svih strana svijeta izraziti svoje štovanje relikviji Predragocjene Krvi Kristove, posebno svake prve nedjelje u rujnu, kada je središnja godišnja proslava.
Zavjet o izgradnji kapele u Ludbregu
Za vrijeme trogodišnje epidemije kuge u Moslavini, Hrvatski se sabor 15. prosinca 1739. zavjetovao da će u Ludbregu izgraditi kapelu Presvetoj Krvi Isusovoj. Pošast je počela jenjavati te je 30. siječnja 1740. ukinuta karantena, ali iz nepoznata razloga zavjet nije ispunjen.
Zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac upozorio je 1940. na taj zavjet, a 4. rujna 1994. godine kardinal Franjo Kuharić je pred 100.000 vjernika blagoslovio zavjetnu kapelu u Ludbregu.
Vjernici svih sela župe Kapela kod Ludbrega na Tijelovo idu u župnu crkvu. Djeca su odjevena u bijelo i nose košarice s laticama cvijeća koje posipaju za vrijeme procesije koja ide od župne crkve. Župnik nosi Presveti oltarski sakrament, a iznad njega je nebo (baldahin) koji nose četiri muškarca.
Etnografi bilježe kako su nekoć stari Požežani poslije procesije organizirali pred katedralom, na Trgu sv. Terezije Avilske, narodno veselje za žitelje svih okolnih sela. Svirali su limena glazba, majstori na gajdama i tamburaši dok su Požežani plesali kolo oko spomenika fra Luke Ibrišimovića Sokola.
U Dućama kod Omiša, ističu istraživači, za Božji dan (Tijelovo) ukrašavalo se cijelo selo, bilo je tu raznih svetih barjaka i svijeća napravljenih u obliku kruga. Tradicija se zadržala, ali se te svijeće danas pale na dan Gospe Snježne.
Zabilježeno je da se na Tijelovo u gotovo svim bračkim mjestima održavala procesija uz sudjelovanje svih mještana. Manja djeca nosila su bukete cvijeća i posipala brnistrom put kojim prolazi procesija.
U primorskim mjestima ribari su prostirali mreže da ih svećenik blagoslovi te pratili kretanje procesije u barkama i brodovima s upaljenim svijećama i feralima.
Hrvati Tijelovo nazivaju i Tilovo, Brašančevo, Brošančevo, Brešančevo, Božji dan, Božji don, Božji blagdan. U dubrovačkim krajevima i na Pelješcu Tijelovo se naziva Korosante prema talijanizmu Corpo Santo, što znači Sveto Tijelo.
U interesu cjelovitog gledanja sakramenta novi je misal to ime proširio u Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, ali dodaje tradicionalno ime Tijelovo. Tim novim nazivanjem ujedno postaje jasno da ta svetkovina također obuhvaća misterij predragocjene Krvi, za čije je čašćenje Pio IX. 1849. nakon svoga sretnog povratka iz zatočeništva uveo blagdan Predragocjene Krvi i slavio ga 1. srpnja. Zato s pravom primjećuje komentar o Novom redu crkvene godine: Svetkovina Tijelova je istovremeno svetkovina Predragocjene Krvi, kao što jasno proizlazi iz tekstova misnog slavlja i časoslova, a također i iz bule uvođenja pape Urbana IV.
