Članovi Možemo Osijek i Sandra Benčić danas su u Vukovaru bacili u Dunav vijenac za sve civilne žrtve rata.
Ova gesta “možemovske” delegacije izaziva duboko gađenje kojemu se nikako ne mogu othrvati. Insinuacija koju ona podrazumijeva sa svjesnom namjerom da baci sjenu sumnje na djevičanski čisti herojski otpor hrvatskih branitelja grada Vukovara, vrijedna je najdubljeg prijezira.
Ako se vijenci i cvijeće, koje se na taj dan baca u Dunav, ne odnose na Srpske civilne žrtve grada Vukovara palih od hrvatske ruke (jer takvih nema), kome se onda i u čiji spomen baca cvijeće u hladni nabujali Dunav?
Igrokaz što ga ovi “možemovski” dužnosnici provode samo je nastavak njihovih perverznih težnji i želja da nas sve, i žrtvu i agresora, izjednače i prikažu istima i jednakima, i u krivnji i u zločinu.
Benčić je veći Pupovac od Pupovca jer misli da bacanjem vijenca za sve žrtve demonstrira svoju progresivnost, a zapravo njeguje tipični jugo kompleks prema kojem ne smije postojati niti jedan dan koji Hrvatskoj priznaje žrtvu, a da Srbima nije brže bolje priznata još veća.
I baš zato što nema emancipiranu i suverenu svijest nikada neće postati ne samo premijerka, nego ni ozbiljan kandidat za tu funkciju.
To je dokazala i time što smatra kao potpisnica Deklaracije o zajedničkom jeziku da Hrvatska nema čak niti vlastiti jezik nego da su hrvatski i srpski jedan te isti jezik.
Sandra Benčić je u Vukovaru, bacila u Dunav vijenac “za sve žrtve”, iako je svjesna tko je bio agresor, a tko se branio, kao i da su ovih dana 1991 ubijeni samo hrvatski branitelji i civili.
Time se pokazala moralno i ljudski inferiorna čak i u odnosu na jednog Pernara, jer ako se ne može nikako i ni na kojoj razini identificirati s Hrvatskom i žrtvom Vukovara, minimum kulture je da ih onda ni ne spominje.
Neka promovira bespolno društvo, ekonomiju nerasta, smrad, divlje svinje i smeće na ulicama. Uostalom, to je ono što ona i njeni možemaši, jedino stvarno i nude.
