Dr. Ivica Granić, politički analitičar i predavač na Sveučilištu u Dubrovniku komentirao je na društvenim mrežama ovogodišnju komemoraciju u Jasenovcu u kojoj je ponovno izrazio kritiku prema načinu na koji se interpretira povijest Jasenovca, naglašavajući potrebu za objektivnijim pristupom i odbacivanjem mitova koji su oblikovani tijekom jugoslavenskog razdoblja . Donio je autentično sjećanje logoraša Milka Riffera o ambulanti u radnom logoru Jasenovac .
Njegovu objavu donosimo u nastavku:
Simboličnim mi se ove godine učinila gesta organizatora jasenovačkog skupa da ceremoniju i protokol u cijelosti prepuste studentima glume. Da imamo suverenističku vlast kao što nemamo taj bi se potez mogao shvatiti čak i kao simboličan domoljubni mig autora kako je riječ o glumi, kao što sve tamo zapravo gluma i jest.
Naravno da to nije tako, Ćatini briselaši uvijek su nudili i 110 posto više nego se od njih tražilo.
Na stranu taj skup kojim se desetljećima obilježava nešto čega realno nikada nije bilo, u bespućima svemrežja naletio sam na jedno autentično svjedočanstvo sudionika događanja na koja se referiraju i organizatori, i studenti glume, ali i svi glumci koji su ove godine sudjelovali u najnovijoj predstavi.
Riječ je o sjećanju logoraša Milka Riffera, koji autentično iznosi svoja sjećanja o ambulanti u radnom logoru Jasenovac.
Uz čuđenje kako Ćatina e-policija spomenuti uradak ranije nije maknula s interneta, dijelim ovo prisjećanje.
Ambulanta u Jasenovcu
(Sjećanja Milko Riffer)
‘Ambulanta je radila od ranog jutra do kasnog mraka, jer se svakoga dana javljalo na stotine bolesnika, što ih je valjalo pregledati, upisati u bolničke knjige, odrediti im mjesta u bolnici ili im dati koji dan poštede. Liječiti ih ambulantno, operirati, ili cijepiti. U ambulanti je vrvjelo kao u košnici. Zbog pomanjkanja prostora i vremena vršilo je pet – šest liječnika svoju dužnost istodobno. Nije bilo rijetkost da se jedan pacijent, kome je zubar u jednome kutu čupao zub iza glasa derao, a istovremeno su drugom na operacijskom stolu, pod eterom, amputirali nogu. Trećemu su čistili čir na vratu, a još dvojica su sjedila na stolici i mjerila temperaturu. U ambulanti je uvijek bilo osam do deset pacijenata. Liječnici su se trudili zaista svojski da pomognu bijednim logorašima, ali sredstva s kojima su raspolagali bila su više nego skromna. Bolnička je apoteka bila siromašna, a bolest u logoru veoma raširena i raznolika. Internacionalni crveni križ iz Ženeve slao je doduše redovno čitave sanduke lijekova i specijaliteta, ali je puno toga završavalo u apoteci ustaške bolnice, a ostatak u logorsku bolnicu. Obje bolničke barake mogle su primiti najviše 120 bolesnika, a ležalo je u njima uvijek 300’.
Ovo je, dakle, jedno autentično svjedočenje bivšeg logoraša g. Riffera, koje niti jedan Ćatin, ili mediji u vlasništvu ili pod kontrolom neke od srpskih ili postjugoslavenskih asocijacija, a takvih je preko 90 posto, neće objaviti. Srećom imamo internet koga je ipak puno teže kontrolirati, a imamo i poneku neovisnu hrabru malu redakciju.
Teška bi to istina bila da su u NDH radile logorske ambulante, mnoge briselske šamarčine bi mogle pljusnuti i preko zuba, i preko ušiju. I u pitanje dovesti odavno rezervirane fotelje i namještenja. Puno je lakše sve što se ne uklapa oportuno proglasiti ‘netemon’, i uz glasačku potporu produhovljenih Hrvateka ići dalje.
Dr. sc. Ivica Granić čovjek je bogate osobne i profesionalne biografije. Bio je na visokim pozicijama u Domovinskom ratu, bavio se specijalnim oblicima ratovanja u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Rođen je 1965. godine u Ljubuškom. Diplomirao je povijest, zatim novinarstvo i Odnose s javnošću. Godinama se bavi političkom analitikom.
