Prateći covid ludilo u zadnje dvije godine, dobri sociolozi i psiholozi imaju materijala za vrlo ozbiljnu knjigu. Ušli smo u etapu povijesti u kojoj je (ne baš) sve informacijski dostupno. Ljudima je dat privid znanja. Nagomilane informacije u svojim glavama doživljavaju kao ogromno znanje i na taj način su postali nesposobni za dijalog i razumijevanje suštine problema o kojima raspravljaju ili koji ih pritišće. Data im je širina, a skrivena dubina.
U toj informacijskoj zbrci, ljudi u svojoj slabosti prihvaćaju zdravo za gotovo sve što im može olakšati trenutnu situaciju ili im barem ponuditi (lažnu) nadu. Došlo se dotle da se vrlo jednostavno prihvaćaju potpuno nelogične upute, tvrdnje i rješenja, a razborite i vrijedne savjete odbacuje, pa sve skupa izgleda kao da je došlo do neke vrste zamračenja uma – tako bi nekako zaključio prosječan razborit i obrazovan čovjek.
Međutim, ako dublje promotrimo cijelu sliku ipak dolazimo do zaključka da tomu nije tako. Strah od smrti i za egzistenciju je najveći ljudski strah. To svi psiholozi i sociolozi znaju. Ali, to znaju i političari i oni koji upravljaju društvenim procesima i računaju vrlo ozbiljno na to u svojim planovima i realiziranju istoimenih. Strah od nepoznatog je prirodan, pogotovo ako riječ o životnoj prijetnji. To smo svi upoznali u proljeće 2020. godine. Svi smo bili u strahu za svoj život i život najbližih.
Sve države svijeta su zauzele isti stav po pitanju do sada nepoznate virusne ugroze. Snažno su medijski poduprli svoje odluke i upute da svi ostanu mjesec dana doma. Ljudi su jedinstveno ispoštovali upute u nadi da je ugroza privremenog karaktera i da će se opet nastaviti živjeti kao i ranije.
Međutim, to se za mnoge koji zdravologički propitkuju događanja i predviđaju – naravno, nije dogodilo. Svjetska zdravstvena organizacija daje upute i obavijesti o ovome globalnom virusnom oboljenju. Unatoč tomu što na njihovim web stranicama piše da maske ne sprječavaju širenje zaraze, vlade donose mjere o obveznosti nošenja maski. Unatoč tomu što na istim stranicama piše da vakcinirani ljudi mogu oboljeti i prenijeti virus, vlade uporno provode cijepljenje eksperimentalnim sredstvom vrlo upitnog sadržaja i donose mjere koje prisiljavaju sve ljude da se vakciniraju mimo svoje volje i savjesti.
Vlade su postale toliko agresivne u provođenju svojih rješenja da se uopće ne obaziru na ljude koji mirno prosvjeduju protiv takvih mjera. Ponašanja svih vlada u zadnje dvije godine su gotovo identična i očigledno je da se ne će zaustaviti u svome naumu. Sve te mjere su nam donijele do sada: strahove, nesigurnosti, smrtne slučajeve od ozbiljnih bolesti, ekonomske propasti, oduzimanja sloboda, društvene podjele, negativne psihološke učinke na pojedince i zajednice, itd., a istovremeno virus je još u populaciji kroz različite mutirane inačice i ne mijenjaju se protokoli liječenja.
Svjesni da nas sve ovo vodi u propast, mnogi zdravorazumski ljudi različitih profesija, posebno dokazanih znanstvenika, dižu glas i upozoravaju na još veću društvenu ugrozu ukoliko se ovo ovako nastavi.
Međutim, taj glas je prigušen u glavnostrujaškim medijima i ne dolazi do najvećeg postotka stanovništva. Uza svo uvažavanje virusne ugroze, pandemija straha je omogućila vladama i protagonistima ovih politika da dovedu običnog čovjeka pred svršen čin. Bez da se jamči rješenje zdravstvenog problema i sigurnost cjepiva po pitanju nus pojava, dat je ljudima izbor: „ili se cijepi ili ostaješ bez svih ljudskih sloboda“. Ovako postavljeno pitanje je najblaže rečeno strašno i poziva sve na uzbunu.
Svi imamo svoja mikro okruženja u kojima živimo. Obitelji, prijatelji, poslovne kolege i poznanici su dio naših života. S njima se veselimo i tugujemo, dižemo i padamo. Za mnoge mislimo da se s njima dobro razumijemo, da vodimo iskrene dijaloge koji nas obogaćuju. Međutim, kad dođu ugroze, svi oni s malo životnog iskustva mogu napokon shvatiti da barem polovica ljudi nije ono što se predstavlja. Ova polovica je spremna puno toga učiniti mimo svoje savjesti da bi smirili kratkoročni strah i tjeskobu vezanu za osobnu egzistenciju. Svim vrstama manipulacija su spremni opravdati svoje postupke.
To su ljudi s medicinskom maskom, ali i s maskom koje prekriva cijelo lice i osobnost. Ti ljudi su dio nas i naše zajednice. Iz njihovih obitelji su liječnici, profesori, policajci, znanstvenici, novinari, političari, svećenici, vojnici, obični radnici, itd. Dokle god ti ljudi ne budu skinuli svoje maske, učinili preobrazbu u svome duhovnom životu i počeli živjeti i raditi za više ciljeve, za čovjeka brata, za svoju zajednicu u kojoj će on i njegova obitelj imati svoje mjesto zajedno s drugima – ne će nestati virusa, strahova i pandemija raznih vrsta.
U svakom ratu manjina je ta koja iznese najveću žrtvu za slobodu. Tako je bilo i u domovinskom ratu. Neke statistike kazuju da je devedesetih Hrvatsku branilo pola milijuna ljudi. Ozbiljni analitičari kažu da je to bila vojska od maksimalno pedeset tisuća ljudi. Pedeset tisuća hrabrih ljudi, bez maske na licu i straha za svoj život, je obranilo i stvorilo modernu Hrvatsku državu za sve nas. Nadam se da smo danas društvo s puno manje ustrašenih, ucijenjenih i dvoličnih ljudi nego smo bili u tim vremenima za koja govore da su to bili „dani ponosa i slave“. Vrijeme će pokazati svoje, a ja i ti svoja lica – s maskom il’ bez maske? Nije svejedno.
Što smo bez slobode?
Prisjetimo se hrabrih ljudi koji su se borili za slobodu u još težim vremenima nego što su ova – pa možda bacimo masku s lica i napokon udahnemo miris slobode koji nam je oduzet.
