Sjajno nam je počela ova jesen. Oluje, orkanski vjetrovi, poplave… U to se dobro uklopio i Porfirije sa: “Svi Srbi u jednoj državi…”. Znači da je vruća politička jesen počela.
Dok desni “teroristi” bauljaju uzduž i poprijeko Lijepe naše oboružani “švajcarskim” noževima na sklapanje, hrvatska ljevica, kao i obično, djeluje isključivo konstruktivno. Organiziraju prosvjed protiv HDZ-a, ali na njemu, gle čuda, policija uhiti jednog naoružanog desničara.
Ljevica je uvjerena kako je napokon pronašla sveti Gral. Treba samo malo dobre volje i pameti pa da se Mjesni odbor “Dr. Ante Starčević” preimenuje u “Voltino naselje”, a “Trg republike Hrvatske” ponovno postane “Trg maršala Tita”. Sve drugo u državi je ionako med i mlijeko pa što se ne bi bavili ideologijom. Pokušavaju nam je prodati i to po inflacijskim cijenama.
Evo jedne zgodne političke priče. Nešto kao “Sto godina samoće” Gabriela Garcie Marqueza. Knjiga je prevedena na tridesetak različitih jezika. Naša priča je za sada neprevediva i jedinstvena. Svi znamo tko je bio Josip Broz-Tito. Komunistički satrap, među desetak priznatih ratnih zločinaca na svim relevantnim listama. Konkretnije, Tito je nekih četrdeset i pet godina vladao kao neprikosnoveni diktator. Već bezazleni vic o njemu donosio bi oko dvije godine zatvora ili Golog otoka. Nije bilo s njim šale. “Ljubičica bijela” izrekla je za života “brdo gluposti”, a na vrhu strši ona iz 1972.:
“Drugovi, kod nas ima sudija koji se drže zakona k’o pijan’ plota!”. I tako su se suđenja s vremenom pretvorila u političke farse. Niccolo Machiavelli je jednom napisao: “Morate, dakle, znati da ima dva načina borbe: zakonima i silom. Prvi je svojstven čovjeku, drugi životinjama. No, budući da prvi često nije dostatan, treba pribjegavati i drugom. Zato je nužno da se vladar zna dobro poslužiti i ljudskim i životinjskim osobinama”. A Josip Broz je to dobro znao.
Harangu za povratak ‘Tita’ vodi kod nas Viktor Gotovac
Međutim kako je sve privremeno i relativno, svatko bira svog političkog, ratnog, športskog, filmskog… idola već prema osobnim preferencijama. Kvaka 22 je u tome što harangu za povratak “Trga maršala Tita” vodi kod nas Viktor Gotovac, profesor radnog prava na Pravnom faksu u Zagrebu i dojučerašnji predsjednik gradskog odbora SDP-a. Gotovac je naprosto zaljubljen u Tita i želi očuvati njegovu ostavštinu. Kako u nju ulaze i takvi “biseri” kao malo prije spomenuti, treba vjerovati da naš profa s Pravnog faksa u Zagrebu podržava da se i njegovi nekadašnji studenti, ako jednom postanu suci, ne drže zakona kao pijani plota. Stoga ga dr. Ivica Granić kandidira za osobu godine, barem u Zagrebu.
Međutim, mi smo talentirani narod. Opasni igrači za osobu godine mogli bi biti i gradonačelnik Tomašević, Šokre Beljak i Zoran Milanović koji nas je “oduševio” pozivom Erdoganu da nas posjeti u Zagrebu. Valjda je želio osobno od njega čuti hoće li on, kao provjereni prijatelj RH, podržati promjenu izbornog zakona u BiH, a kojom promjenom Hrvati traže nemoguće – samo da sami biraju svoje predstavnike. Tri dana živjeli smo u prometnom kolapsu da bi Milanović na engleskom čuo Erdogana reći: “Forget it!”. Ja ću osobno, ako budem u prilici, ipak dati glas profi s Pravnog faksa koji i danas vjeruje u “druga Tita” i sudije…
Imam za to još jedan razlog. Naime, kad je neki dan došlo je do sukoba u SDP-u zbog samovoljnog raskida koalicije gradske organizacije SDP-a s Možemo!, sukob je riješen po Titovim demokratskim uzusima – isključenjem iz partije neposlušnog druga tj. Gotovca.
Titoist Grbin opalio je vritnjak titoistu Gotovcu, tj. izbacio ga bez milosti iz stranke. Nakon toga je naš Viktor, uvrijeđen i iznenađen, uzeo pod mišku Maršalovu i “otperjao” natrag na Pravni faks da nam i nadalje obrazuje mlade pravnike. Zanimljivo kako se jugofili ne mogu odvojiti od Titovih bista. Ivan Goldstein također čuva jednu, onu parišku. Pametnom dosta…
Što je pogodilo njegovo ljevičarsko srce…
Čitam u Jutarnjem kako je Robertu Bajrušiju tlak skočio na tristo nečega. Picerija “Lockdown” objavila je oglas za posao ujedno se žaleći na profil onih koji se javljaju na oglase. Kao “normalni radnici” su pobjegli u Irsku, a njima se javljaju na oglase Pakistanci, Bagladešani i Nišlije. Naravno, rasistički ispad. Kako je naš Roby jako osjetljiv i senzibilan, svaki, pa i ovaj očito priglupi ispad, pogađa njegovo ljevičarsko srce. Zato si je Roby dao truda i, nakon što je ispunio svoju svetu građansku dužnost razglabajući o tome na čitavoj drugoj stranici Jutarnjeg, citirao čl. 325. Kaznenog zakona RH, presude Haaškog suda itd., na red je došao siroti vlasnik “picerije”.
Najprije ga je upozorio da “šovinizam je uvijek šovinizam… rasizam je uvijek rasizam…”. Potom je nastavio kako je “Vlasnik Lockdowna duboko osramotio Samobor, jedan od najugodnijih gradova u kontinentalnoj Hrvatskoj, sve tamošnje stanovnike…” te se “nada se da će gosti izbjegavati pizzeriju osim ako misle da je lijepo jesti u rasističkom objektu….”. Ma bravo Roby! Ti si neuništivi borac, Pukijev đak, svaka ti čast!
Ipak, mislim da je i drugu stranu priče potrebno spomenuti. U dva navrata građani “jednog od najugodnijih gradova kontinentalne Hrvatske” birali su za gradonačelnika osobu Krešimira Beljaka. Prvi pravi frajer hrvatske politike jako je ušao pod kožu građanima Samobora. On ih nikada nije “duboko” osramotio k’o vlasnik picerije. Shodno tomu, Šokre ih je tu i tamo znao i oduševiti. Valjda i onom prilikom kad je izjavio: “Kako je UDB-a pobila malo hrvatskih emigranata u inozemstvu jer je cifra od njih sto ubijenih premala”.
Bilo je to na tragu čuvene izjave Krešinog omiljenog političara Nenada Stazića koji se malo naljutio i rekao kako Tito 1945. nije dobro obavio posao, odnosno kako ga je obavio šlampavo. I sad je po Robyju vlasnik picerije “osramotio jedan od najugodniji gradova u kontinentalnoj Hrvatskoj”, a gradonačelnik tog grada kmeči što UDB-a nije skinula više od sto hrvatskih emigranata. Eto, zar nije farizejština kad se sada Roby zgraža i kmeči nad rječnikom i stavovima vlasnika Lockdowna?
Prema najnovijim podacima Hrvati su ove godine potrošili na SMS poruke oko sto milijuna kuna. Sukus svih poruka je vrlo sličan: “Stari, imaš li što love za posuditi…”.
‘Samo Bleiburg i Hajduk žive vječno, a ne kraljica Elizabeta!’
Hrvatski poltroni su dočekali smrt kraljice Elizabete kao jedinstvenu priliku da izrone svoje krokodilske suze. Kraljica će u njihovim srcima živjeti vječno! Hrvatski tjednik se ne slaže: “Samo Bleiburg i Hajduk žive vječno, a ne kraljica Elizabeta!”. Na sahranu dolazi cijela državnička elita. Dolazi i naš Predsjednik RH. Jel’ mudrije ići ili ostati doma? Ovih dana čitam njegovu izjavu da ide u London iz pristojnosti iako zna da na pogreb dr. Franje Tuđmana nije došao nitko od te “belosvetske” političke elite… Ili tako nekako.
Dobro, nas nema ni koliko njih živi u jednom kvartu Londona. Možda baš zato trebamo pokazati umišljenoj imperiji da se znamo civilizirano ponašati kad umre vladar(ica) iako nam nisu skloni. Ali i oni, koji smatraju da su Bleiburg i povijesna sklonost Velike Britanije prema Beogradu sasvim dovoljni razlozi da se ostane doma, imaju pravo na takav svoj stav. Neka kraljicu isprate Britanci i Commonwealth vjerujući da su još uvijek “svjetska sila”.
I dok su naši poltrončići impresionirani sahranom pok. Kraljice, dotle vrli Porfirije nastavlja prekinuti “zagrebački kružok”. Poručuje: “Granice su se uvijek mijenjale, mijenjat će se i ubuduće”. Barem nam neće biti dosadno. Možda da odmah počnu servisirati traktore za novo “beganje”. Na taj ratno-huškački ispad za sada je reagirala samo Ivana Petrović s TV-Nove. Nisam čuo ni jednog političara ni lijeve medijske zvijezde. Šute k’o ribe…
Ja sam čvrsto vjerovao da će naš Roby Bajruši stručno objasniti ovu tajnu transformacije Porfirija Perića iz “pastoralnog popa” u “ratnog huškača”, čovjeka koji godinama preodgaja ustašoidne Zagrepčane tvrdeći kako smo jedan narod, jedna vjera te da su nas četnici i partizani spasili od Stepinca, ustaša i covida 19, itd. Međutim, nije sve uvijek kako se čini u prvom tjednu.
Naslovnica Jutarnjeg od 17. rujna ove godine je najblaže rečeno intrigantna. Ogromni naslov o “Može li se ponoviti razorna Oluja…”. Još veći naslov “Mađari prvi dali ostavke…”. Veliko “otkriće” Slavenke Drakulić: “Rat je svugdje isti…”. Slika Andre Fabijanića koji je kao naš humanitarac izgubio život u Ukrajini. Kako bi rekao Krleža “u krvavoj Ukrajini”. I onda jedan neočekivani naslov: “Huškački govor patrijarha Porfirija”. Opa, bato! Šta je ovo bre?
Tko je ucijenio Porfirija?
Pozitivno “nabrijan” odoh odmah na stranicu br. 8. Znatno veći naslov nego na naslovnici: “Što je Porfirija natjeralo na kolaboraciju sa zlom? Ili je prije lagao ili je ucijenjen”. Čim sam pročitao tu dilemu, pao mi je kamen sa srca. Znao sam da nije lagao, gledao sam ga i slušao kako pjeva četničku pjesmu: “Što se ono na Dinari sjaji…”. Nema tu laganja, to se pjeva punim srcem. Znači, čovjek sklon mudrim novinarskim analizama zaključit će da je “naš” mitropolit ucijenjen. Jer ne bi on… ja ga dobro znam!? Hajmo, hrabro dalje.
Tko bi to “smeo” da ucjenjuje “velikog” mitropolita kako ga je nazvao dobri papa Franjo? Najprije sam pomislio na nadbiskupa Uzinića. Ma ne, oni su prijatelji. Pa mi je pao na ličku pamet predsjednik srpske vlade. Ma ne bi on, a ni ona. Odustah. Pa tko ga je onda ucijenio? Da ga nisu ucijenili ne bi on nedavno primio ratnog zločinca Vojislava Šešelja i odao mu počast. Da nije ucijenjen ne bi se SPC miješala u politiku crnogorske Vlade.
Da nije ucijenjen ne bi se SPC protivila bilo kakvom popuštanju oko Kosova. Tražeći mangupa koji je ucijenio prvog čovjeka SPC-a zaboravih pogledati tko je autor članka kojim se pokušava ublažiti šteta. Naravno, Robert Bajruši. U prvi tren izgleda da Baj(ruši) ruši druga Perića, ali ni govora o tome. On zapravo traži neki mutni način da ga opravda.
Javila se i kazališna redateljica Biljana Srbljanović koja je na fejsu postavila pitanje: “Što dakle može čoveka na poziciji doživotne moći, s koje ga nitko ne može da smeni, naterati na ovakvu kolaboraciju sa zlom?”. Naravno, naša Biljana nije mislila na buduće nove srpske granice, o kojima Porfirije otvorenih očiju sanja, nego na patrijarhovo protivljenje beogradskom Euro-prideu. I ona misli da je Porfirije ucijenjen. Samo je pitanje tko ga to ucjenjuje? Biskup Košić? Bojim se da smo došli do zida.
Ipak je lagao!
Ako prvi čovjek SPC-a nije ucijenjen, onda je ipak do sada lagao! Kome? Srbima sigurno ne. O srpskom laganju znamo sve od Dobrice Ćosića i oni ni u snu ne mogu “popušiti” Porfirijeve fore tipa “Ja jesam Srbin, ali sam prije svega kršćanin”. Znaju oni dobro da je on prije svega Srbin koji i dalje mašta o “velikoj Srbiji”, granicama Virovitica, Karlobag, Karlovac, o njihovoj Dinari na kojoj nešto sjaji… Kome je dakle lagao? Hrvatekima!!! Te ofucane ideje mjesecima su slušali hrvatski ljevičari od ovog “velikog kršćanina”. I sad se traži Pedro koji je njegovu “veliko-kršćansku dušu ovako grubo ucijenio“.
Na sceni je opća žalost. Porfirijevi zagrebački “seminaristi” “prosto ne mogu da veruju”, Roby će angažirati sve svoje snage da nađe mračnog tipa (možda nekog desničara s oružjem ili bez njega) koji je ucijenio, ali i demaskirao Patrijarha koji nas je toliko zbližio sa srpskim narodom. Zbog tog nemilog ispada koji se dogodio našem dragom Patrijarhu u cijeloj Lijevoj našoj zavladala je neopisiva tuga i očaj. Vratite nam naše seminare s drugom Perićem… I na kraju, zamislite gladnu lisicu koju – onako ucijenjenu – gurnu u kokošinjac pun kokoši…
Poklonici “dijalektičkog materijalizma” na ovo sve lakonski bi rekli “jedi ovna” u prijevodu “nakon jela!”.
Vratimo se mi temi koju svi bez razlike kužimo. To je naravno nogomet. Čačić korača dalje, jedan poraz i jedan neodlučan rezultat. “Gore” ne može. Tablete protiv visokog tlaka nestaju. Martina Baturinu se čuva da prerano ne “izgori”. Ima tek 19 godina. Dobiva dozirano po 10 minuta, tek toliko da napreduje. Jude Bellingham je Englez koji igra za Borussiju Dortmund.
Ima trenutno 19 godina. Igra u njemačkom prvenstvu, kupu, Ligi prvaka. Liverpool ga je spreman platiti neku siću od sto milijuna eura za klinca kojeg “pametno” ne doziraju od straha da ne izgori. Ako se tako boje, onda neka mu angažiraju privatnog vatrogasca. “Stručnjaci” misle da Dinamo igra bolje kad Baturina sjedi na klupi. Jude… Belligham je dokaz da je ponekad teško misliti.
Digli su ga u nebesa, a onda su ga naglo pustili.
Davor Ivanković u Večernjem provocira: “Kako će Porfiriju i Vučiću uspjeti ‘srpski svet’ kad ne uspijeva niti Putinov ‘ruski svijet?”. Rusofili su u laganoj komi. Ratna sreća obično okreće leđa onima koji to i zaslužuju. Kad rat završi, Ukrajina će biti puna ratnih heroja. Zaslužili su. Bore se za sebe… Slava Ukrajini.
Odluke su bile tako teške. Jedva su ih donijeli.
Izvor: Direktno / Zvonimir Hodak
