Za razumijevanje skliskosti pitanja dobne zabrane društvenih mreža može se povući analogija s jezivim slučajem Jeffreya Epsteina, odnosno s načinom na koji je taj slučaj morao isplivati u javnost.
Piše:Luka Goleš Babić za Sapere Aude
Protivno je svakom smislenom shvaćanju polisa da čitava zajednica bude izložena detaljima kriminalnog i suštinski zlog ponašanja devijantnih pojedinaca. Prema antropološkim uvidima Renéa Girarda, sam koncept pravnoga sustava organski se razvio kako bi zajednici omogućio da sankcionira prijestupe svojih članova bez pribjegavanja osobnoj osveti i bez upadanja u posljedičnu spiralu nasilja. Znak je dubokog civilizacijskog poremećaja kada društvo postane toliko labilno da više nije u stanju kroz vlastite pravne institucije procesuirati najteže oblike zločina.
Američki javni tužitelj morao je objelodaniti milijune dokumenata iz slučaja Epstein jer je javnost procijenila da pravosudni sustav nije sposoban samostalno i pravedno se obračunati s udruženim kriminalnim miljeom okupljenim oko toga čovjeka. Time je omogućeno da globalna javnost, kroz tek nekoliko klikova, dobije uvid u djelovanje jednog duboko poremećenog pojedinca i mreže koja ga je okruživala. Takvo stanje ne može biti zdravo ni za jednu zajednicu.
Ipak, u povijesnom trenutku u kojem se nalazimo – u trenutku očitog civilizacijskog urušavanja – takav je način razotkrivanja bio nužan. Desetljećima su kružile indicije o pedofilskim lancima isprepletenima s političkim, financijskim i društvenim elitama, bez stvarnih istraga i bez ikakvih sankcija. Institucionalni mehanizmi su zakazali, zbog čega smo se okrenuli posljednjem sredstvu u obliku javnoga prokazivanja.
Analogno tome, tragično je što su zapadni političari, znanstvenici, intelektualci, novinari i samoproglašeni stručnjaci u tolikoj mjeri urušili vlastiti kredibilitet da se za pravovremene i istinite informacije danas mora pribjegavati društvenim mrežama. Civilizacijski je neusporedivo zdravije živjeti u društvu u kojem pojedinci ne moraju putem digitalnih platformi aktivistički razotkrivati “službene” laži ili kriminalne aktivnosti dominantnih aktera vlastitog vremena.
U hipotetskom neiskrivljenom društvu, udaljavanje djece i mladih od društvenih mreža bilo bi razumno i pohvalno. U današnjem kontekstu to više nije moguće, pri čemu za to ne možemo kriviti narod ni njegovo tobožnje dezinformiranje, već upravo glavnostrujaške elite koje su potpuno izgubile moralni i epistemološki autoritet.
Svaki zagovornik zabrane društvenih mreža za djecu i mlade mora stoga najprije objasniti kako takvu zabranu namjerava provesti. U praksi to nužno podrazumijeva masovno prikupljanje i centralizaciju osobnih podataka svih korisnika, kako bi se mogao blokirati pristup onima ispod određene dobi.
Time se otvaraju vrata digitalnom identitetu i danas toliko zagovaranim sustavima sveobuhvatnog nadzora. Zabrane toga tipa, kako sam ranije naširoko objašnjavao, valja tumačiti kao paničan pokušaj gušenja otpora prema dominantnoj sprezi politike, medija i korporacija, koji se ponajviše manifestira upravo kroz društvene mreže.
Svijet u kojem ne postoji potreba za javnim razotkrivanjem Epsteinovih gnjusnosti nesumnjivo bi bio bolji svijet, jednako kao što bi bolji bio i svijet bez društvenih mreža. No moralna izokrenutost suvremenog pravovjerja učinila je takve platforme nužnima kako bi se devijantno djelovanje njegove glavnostrujaške mašine moglo držati pod nadzorom.
Omasovljene laži u razdoblju takozvane pandemije razbijene su i zaustavljene upravo kroz (relativno anonimne) društvene mreže. Identifikacija korisnika, koja je preduvjet za dobno ograničenje na tim platformama, značila bi da tijekom sljedeće krize disonantni glasovi u sekundi mogu biti procesirani i isključeni iz javne rasprave.
Ponavljam stoga i čvrsto stojim iza teze da se takvim mehanizmima ne smije prepustiti ni najmanji ustupak. Kao i do sada, Sapere Aude će stajati na braniku protiv hiperdigitaliziranog, distopijskog masovnog nadzora, pa koliko god sjajni bili njegovi pseudomoralizirajući celofani.
