Domovina

Dok se civilizirani svijet klanja žrtvama socijalističkih totalitarnih režima, Ivana Kekin se ritualno klanja krvoločnim zločincima iz prošlosti.

Na Korčuli su prije 80 godina okultisti i sotonisti ritualno “oslobodili” Hrvate od života, a sektaški potomci, poput Kekinke, to danas slave tako da se u blizini krvavog pira ritualno klanjaju.”

Dok se civilizirani svijet klanja žrtvama socijalističkih totalitarnih režima, u Hrvatskoj se neki yugozomboidi sramotno još uvijek ritualno klanjaju krvoločnim djelima omiljenih tifusara iz prošlosti.

Jama Bultina jedno je od većih hrvatskih stratišta na otoku Korčuli, gdje su partizanski tifusari pljačkali, klali i bacali, ne samo Hrvate, u jamu. Oni koji bez imalo grižnje savjesti slave Titov režim, ne slave ništa drugo nego nepravdu, patnju i krvoproliće. Ono što se na Korčuli dogodilo nije ništa manje od sotonističkog čina: šesto do devetsto nevinih duša žrtvovano je na oltaru totalitarnog socijalizma. Ovi ljudi, mahom Hrvati, brutalno su smaknuti od strane komunističkih sljedbenika, lokalnih dobrovoljaca, koji su svoje zločine pravdali dokazujući lojalnost prema tadašnjem režimu i njegovom vođi – krvoločnom diktatoru Titu, poznatom i pod nadimkom “Šepavi pedofil”. Teški epiteti koji se vežu uz njega nisu slučajni – oni odražavaju svu brutalnost jednog zločinačkog režima pod kojim su Hrvati ritualno “oslobođeni” imovine i života. Sve je to bilo orkestrirano od strane manijaka koji se nalazi na svjetskoj listi Top 10 najkrvoločnijih diktatora. Jama Bultina samo je jedno od većih stratišta na Korčuli, gdje su partizanski tifusari, u maniri sotonista, pljačkali, klali i bacali nedužne ljude u mračne dubine. Dovoljno je zaviriti u dokumentaciju koju je još 2009. podnio ogranak Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran iz Dubrovnika. Njihova kaznena prijava protiv nepoznatih počinitelja za egzekuciju stotina žitelja Dubrovnika i okolice, u periodu od 1943. do 1945. godine, jasno navodi imena lokacija: Šibalove noge, Paklenica, Bultina jama, groblje sv. Luke u Korčuli, Vranine, groblje sv. Križa u Blatu. Te lokacije nisu samo geografske točke – to su simboli zaboravljenih i neprocesuiranih zločina. Možemošica Kekin, koja je došla isključivo provocirati i dijeliti narod, svoje putne troškove vjerojatno je platila iz proračuna. Unatoč potkrijepljenoj dokumentaciji i zahtjevima za pravdom, Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku ostaje nijemo. Ni ekshumacija, ni procesuiranje, ni barem simboličko prepoznavanje žrtava nisu pokrenuti. Ritualna šutnja, čini se, traje već desetljećima, dok se oni koji bi trebali tražiti pravdu zadovoljavaju lažnim narativima o “oslobodilačkoj borbi” i tifusarskom “herojstvu”. Sramotno je da se zločini nad nevinim civilima skrivaju ispod zastava “antifašizma” i socijalističke “pravednosti”.

Do kada ćemo dopuštati da se žrtve bacaju u jamu zaborava? Koliko dugo će ova zemlja tolerirati da njezini povijesni zločini ostanu nekažnjeni? Vrijeme je da se sotonistički kult Titovih sljedbenika prekine i kazni, a istina o masovnim zločinima nad Hrvatima konačno izađe na vidjelo.

Robert Špehar

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button