Na fotografijama su tijela u šatoru oko kojega se širi nesnosni vonj. Ni vonj smrti se na osjeti na fotografijama, premda, kažu mnogi koji su ga u tom šatoru osjetili, kako ga i danas nose u nosnicama.
Tijekom Bitke za Vukovar bilo je više upada srpskih paravojnih formacija i JNA kroz redove hrvatskih branitelja, pri čemu su hrvatski branitelji imali značajne gubitke, piše Tanja Belobrajdić za portal direktno.hr
Jedno od prvih je ono sredinom rujna 1991. godine kada su tijekom žestokoga napada na Mitnicu neprijateljski vojnici neprimjetno, pod okriljem noći, prošli između obrambenih položaja branitelja Mitnice u blizini Dudika i ušli u kuću u Ulici Franca Prešerna, danas Ulica Fabijana Šovagovića, odakle su snajperima pucali po braniteljima i osobama koje su se kretale u blizini, ne znajući za njihovu prisutnost. Također, dana 18. studenoga ’91., dok su zapovjednici Mitnice tijekom prethodno dogovorenog primirja pregovarali o vojnoj predaji, paravojne postrojbe sastavljene od srbijanskih dobrovoljaca, uz nazočnost JNA i njihove vojne policije, potpomognute pančevačkim diverzantskim odredom zarobile su, a potom pobile branitelje s položaja na Ristićevom salašu.
Ipak, jedna od najčešće spominjanih neprijateljskih infiltracija kroz redove hrvatskih branitelja je ona koja se dogodila u prijepodnevnim satima posljednjeg dana listopada 1991., a poznata je, kolokvijalno, kao “pokolj policajaca kod minimarketa” na Sajmištu i premda, s obzirom na to da su osmorica tamo ubijenih hrvatskih branitelja nakon zarobljavanja nemilosrdno pogubljena, ima obilježja ratnog zločina, prema dostupnim podacima, takvi se izvidi ne provode.
Oko devet sati ujutro dana 31. listopada 1991., u tadašnjoj Ulici 1. maja, češće nazivanoj Prvomajska, danas Bogdanovačka, na punktu poznatom kao “Tanasijina kuća”, ubijena su četiri pripadnika MUP-a, odnosno policajaca iz PU Varaždin/Zasebna postrojba policije – Damir Lehkec, Božidar Košir, Marijan Vučak i Vladimir Rojko te četiri domaća branitelja – Zoran Žuljević, Živko Krajinović, Andrija Kamerla i Josip Holovka.
‘Izgledao je kao anđeo’
JOSIP HOLOVKA, za obitelj i prijatelje – Jožika, rođen je 17. listopada 1952. godine u Vukovaru kao jedino dijete Marije rođ. Lada i Vasilja Holovke. Osnovnu školu, Jožika je pohađao u OŠ Vladimir Nazor, nekadašnjoj Mađarskoj školi, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a potom je završio ŠUP – Školu učenika u privredi, smjer soboslikar. Po majci, Josip će imati i 13 godina mlađu sestru, Gordanu Benotić, danas Krištić, koja je s puno ljubavi i tuge opisala svoga brata: “Kao maloj, Jožika mi je izgledao kao anđeo, visok, plav, kuštrav… Bio je veseljak, volio je društvo, doslovno je skupljao ljude oko sebe. Obožavao je Dunav, ribolov, odlazak na vukovarsku adu, a naša obiteljska druženja – Božići, Nove godine, kolinja, bili su za pamćenje… Doista je bio pun života”.
Po završetku školovanja, Josipov prvi posao je bio u struci, u tvrtki Bojorad, no po povratku s odsluženja vojnog roka u ondašnjoj državi koji je odslužio u Petrinju, zaposlio se u VUPIK-u, vukovarskom poljoprivredno-industrijskom kombinatu, kao pekar. Godine 1974. oženio se Anom Blagojević koja im je sljedeće godine rodila sina Zorana te godine 1982. kćer Željku.
“Jožika je radio na silosu kod luke, na ulazu u Vukovar, a posao pekara je jako volio. Od rane mladosti izvrsno je kuhao, pa kad sam se udala, često sam ga pitala za različite recepte. Na poslu je čak nagrađen za novi, poboljšan recept za krafne, a često bi nam ih, još vruće, donosio nakon posla”, prisjetila se njegova sestra Gordana Krištić.
‘I danas pamtim mirise iz naše kuhinje’
Josipova kći Željka sačuvala je slične uspomene: “I danas pamtim mirise iz naše kuhinje, tata je sjajno kuhao, a uživao je praviti roštilj, tzv. talandaru i fiš. Zanimljivo, iako je volio pecati i pripremati ribu, nikada je nije jeo. Svake smo godine imali kolinje, živo se sjećam nanizanih ljutih kobasica, a nedaleko od naše kuće, kod Lovačkog doma, obrađivao je komad nečije zemlje. U tom smo vrtu imali sve svoje povrće, a s djedom je držao košnice sa pčelama, pa smo imali i svoj med. Ipak, iako je puno radio, beskrajno je volio društvo, ples, a volio je i s prijateljima zaigrati belu. Nedostaje…”.
Kada je postalo jasno kako je u Vukovaru neizbježan rat, Josip je, s obzirom na to da je radio kao pekar, raspoređen u logistiku, odnosno, obveza mu je bila snabdijevanje skloništa, bolnice i položaja kruhom, ali i ostalim materijalno-tehničkim sredstvima. Na jednom je takvom zadatku, dana 10. listopada, oko 16 sati, u samom centru grada, od granate koja je pala u neposrednoj blizini kamiona kojim se vozio, ranjen je u glavu. Nakon kratkog oporavka, bez liječničkog odobrenja, Josip će samovoljno, zamotane glave, napustiti bolnicu i otići na položaj na Sajmište, tvrdeći kako tamo može, i takav, biti od koristi.
U međuvremenu, njegova će se obitelj, supruga i dvoje djece, iz podruma u kojem su prvotno bili, zbog nesigurnosti, premjestiti u čvršći podrum, u kuću Josipovog vjenčanog kuma Tanasija Simeunovića, koja se nalazila točno preko puta minimarketa na križanju Prvomajske ulice i Ulice Otokara Keršovanija, a kad ih, zbog pomjeranja crte obrane premjeste i iz tog skloništa, u podrum kuće vukovarskog liječnika dr Marića, Josip će ostati upravo na tom ključnom položaju zajedno sa šest pripadnika PU Varaždinske i još tri domaća branitelja.
‘Većina nas je bila u podrumu kuće u zaklonu’
Dana 31. listopada 1991. godine, kroz braniteljske linije, pretpostavka je netko od domaćih Srba, proveo je pripadnike Belih orlova koji su ih umorne i iscrpljene, iznenadili i nakon zarobljavanja gotovo sve, među njima i Josipa Holovku, nemilosrdno pobili.
Mladen Kerovec, jedan od dvojice preživjeli policajaca zasebne postrojbe policije iz PU Varaždin, u knjizi Hrvatska policija u obrani Vukovara u Domovinskom ratu 1990. – 1991., zapisao je: “…Većina nas je bila u podrumu kuće u zaklonu, zbog minobacačkog napada, dok su se Damir Lehkec i jedan domaći branitelj, po imenu Andrija, nalazili na tavanu kuće kao promatrači. Četnici su se približili podrumu kuće u kojoj smo bili te ubacili jednu ručnu bombu u podrum, a potom nas pozivali da izađemo i da se predamo.
Mi smo se sklonili ispod stubišta, a četnici su ubacili još nekoliko bombi koje nas, na sreću, nisu ozlijedile. Međutim, od eksplozija bombi zapalili su se sanduci streljiva i rančevi s tromblonskim minama. To se jako počelo dimiti i postojala je mogućnost jake eksplozije, pa smo počeli izlaziti iz podruma. Prvo su krenuli Košir, Vučak i Rojko, a među zadnjima Zadravec i ja. Izlazeći iz podruma vani smo čuli rafale automatskih pušaka. Kada je Zadravec izišao, četnici su mu naredili da legne na zemlju. Zadravec se sjeća da je tada kraj sebe vidio Vučka koji je ležao na trbuhu i krvario iz glave. Pored Vučka ležalo je još nekoliko osoba na trbuhu, bez znakova života, ali nije mogao vidjeti o kome je riječ.
‘Bili smo već jako umorni…’
Izišao sam zadnji iz podruma i meni su također četnici naredili da legnem na zemlju. Zatim me je jedan pitao gdje mi je pištolj, a ja sam mu rekao da sam ga ostavio u podrumu. Nakon toga su me podigli. Jedan mladi četnik me je htio ubiti iz puške, a onda je drugi stariji rekao da odem u podrum po pištolj. U podrum su me poslali jer je tamo gorjelo i postojala je mogućnost eksplozije, pa su pretpostavili da ću unutra nastradati. Nekako sam kroz dim uspio napipati jednu automatsku pušku. Istrčao sam iz podruma i opalio rafal po četnicima. Siguran sam da sam jednog pogodio, a ostali su se razbježali… Na zemlji ispred kuće vidio sam policajca Košira bez znakova života te još nekoliko tijela, ali zbog straha i brzine događanja, nisam vidio tko su. Dok smo se udaljavali, u podrumu kuće je došlo do eksplozije i požara…”.
A Goran Zadravec ispričao je: “Bili smo već jako umorni, danima smo popunjavali različite položaje, od Tekstilne škole do Krune mesara, dok naposljetku nismo došli na položaj kod minimarketa. Taj je dio bio posebno opasan, cijelu noć smo bili na straži, nisam čizme skinuo s nogu 24 sata. Ujutro, ušli smo u kuću preko puta minimarketa gdje smo odmarali, sišao sam u podrum, izuo čizme i legao kako bih barem malo mogao odspavati. Desno od nas su bili Tigrovi, i siguran sam da su nam došli kroz dvorišta. Mislim da nisam spavao ni deset minuta, kad smo začuli povik: ‘Svi van!’. Nastala je pomutnja, u prvom trenutku nismo htjeli izaći, no bacili su u podrum nekoliko bombi, pa smo bili prinuđeni. Na stepeništu, dok sam se penjao, ostavio sam pušku i krenuo, no tad sam začuo rafal, pa sam se kod izlaska zgrčio na stepeništu.
Kad je prestalo pucanje, jedan od četnika mi je prišao, udario me nogom u rebra, nakon čega sam ispuzao van, gdje su me podigli i stavili mi pušku pod grlo. Shvatio sam da su moji kolege, osim Mladena Kerovca, ubijeni. Mladena su poslali u podrum po pištolj, a on je tamo, na sreću, napipao pušku koju sam ostavio na stepeništu, vratio se gore i zapucao po njima. Pogodio je četnika koji mi je držao pušku pod vratom, a jedan skroz mlad, koji je stajao lijevo od mene, sledio se, pa sam odreagirao u trenutku, bacio se u kuću, popeo na kat, iskočio kroz prozor na krov pomoćne prostorije, nekakve šupe, odakle sam ugledao i Mladena kako trči prema kukuruzima, pa sam i ja krenuo za njim… Iza nas sam čuo rafale, ali imali smo sreće… Naši kolege, nažalost, nisu…”.
Iz podruma se još dimilo…
Zbog ogromnog broja ranjenih koji su tih dana sa svih strana pristizali u vukovarsku ratnu bolnicu pod teškim granatiranjem, gotovo bez vozila u funkciji kojim bi se sve veći broj ranjenih i poginulih mogao prevesti do bolnice ili pričuvne mrtvačnice u zgradi Lučke kapetanije, a osobito iz razloga što se zbog ispomoći i brzih popunjavanja ljudstvom položaja koji su pucali više nije moglo pouzdano znati gdje se i na kojem punktu koji branitelj nalazi, podaci o datumu pogibije branitelja ubijenih u Tanasijinoj različiti su, što je kasnije potaklo različite, netočne priče, no objašnjenje je jednostavno za one koji znaju kakav je kaos vladao u gradu posljednjih dana njegove obrane.
Drago Adžaga, jedan od zapovjednika vukovarske vojne policije, prisjetit će se: “Što se dogodilo u Prvomajskoj, saznao sam isti dan, oko 13 sati. Varaždinski policajci bili su smješteni u neposrednoj blizini gdje i vojna policija, pa je jedan od policajaca koji je uspio pobjeći, došao k nama kako bi ispričao što se dogodilo, a tamo sam se zatekao upravo ja jer zbog ranjavanja nisam mogao na položaj”.
Zdravko Radić, također pripadnik vojne policije, i danas se dobro sjeća onoga što su zatekli po dolasku ispred Tanasijine kuće: “Nas nekoliko koji smo bili na ‘čišćenju’ te ulice, stigli smo vrlo kratko nakon samog događaja, iz podruma se još dimilo. Prizor koji smo zatekli bio je mučan. Ubijeni policajci i drugi branitelji ležali su po dvorištu, onako kako su pali pogođeni rafalima, a lica i ruke su im bile dijelom tamno crvena od krvi, dijelom crna od gareži i prašine od crjepova i cigli na kojima su ležali. Posebno mučan je bio prizor koji i danas pamtim – ne znam odakle, ali sve je bilo puno kokoški koje su hodale po njima i kljucale ih… Ne mogu to potisnuti iz sjećanja… Linija razdvajanja je bila vrlo kratka, neujednačena, nismo mogli više znati iz koje će kuće zapucati, pa smo se morali povući…”.
‘Sele, čuvaj mi djecu’
Posljednji zapovjednik obrane Vukovara, Branko Borković Mladi Jastreb, kasnije će reći kako je zbog različitih čimbenika – gubitka ljudstva i važnog položaja, ali i psihološkog faktora, taj događaj bio jedan od ključnih koji su ubrzali slom obrane grada.
Kad su hrvatski branitelji dva, tri dana kasnije, desetkovani i gotovo bez borbenih sredstava potisnuti prema centru grada, srpski novinari zaduženi za praćenje i snimanje četničkih postrojbi i tzv. JNA, snimili su mučne prizore koje su danas podsjetnik na zločin koji je počinila agresorska vojska. Tijela pobijenih branitelja privremeno su pokopana u vrtu iza kuće, a nakon potpune okupacije grada, tijekom asanacije terena, prenesena su u masovnu grobnicu na Novom groblju Dubrava. Tim srpskih vojnih liječnika i patologa zabilježit će 12. prosinca 1991. kako je Josip Holovka smrtno pogođen mecima u glavu i lijevo plućno krilo.
Gordana Krištić kroz suze je rekla: “Moga brata posljednji sam put vidjela 24. srpnja, a posljednji put smo se čuli telefonom na Veliku Gospu. Bila sam tad u Bosni, u jednom selu kod Orašja, ali sam se željela vratiti. Izgrdio me je i rekao mi da šutim gdje jesam, da se ni ne pomišljam vratiti. Sanjala sam ga na dan njegove pogibije, da je došao s nekim čovjekom i da mi je rekao – ‘Sele, ja sad moram ići… U žurbi sam, samo mi čuvaj djecu…'”.
I danas, nakon svih ovih godina, još ga sanjam. Još ga tražim u ljudima, po gradu, gledam hoću li ga vidjeti, još ne vjerujem da ga nema. Previše je ljudi otišlo, za njega im ne mogu oprostiti, ni zaboraviti! Oduzeli su mi život…”.
******
Japanska televizija snimila je dokumentarni film iz čijih fragmenata su sačuvani potresni screenshotovi: Vukovarsko Novo groblje Dubrava, godina je 1998. Na fotografiji je djevojčica, ima 16 godina. Na fotografijama mrtvih osoba načinjenim nakon okupacije Vukovara 1991. pokušava prepoznati posmrtne ostatke svoga oca, sjetiti se što je imao obučeno na sebi kad ga je posljednji put vidjela, uočiti nešto, nešto… Na fotografiji su jedna supruga i jedna sestra dok ulaze u šator. Na fotografiji se ne vide nevidljivi utezi u njihovim nogama i ne čuju njihova srca koja udaraju u grlu, u petama…
Na fotografiji su tijela u šatoru oko kojega se širi nesnosni vonj. Ni vonj smrti se na osjeti na fotografijama, premda, kažu mnogi koji su ga u tom šatoru osjetili, kako ga i danas nose u nosnicama. U šator donose, pa odnose, crne plastične vreće. U nekoj od tih vreća je dio njih, nadaju se bez nade u drugo, svjesni kako odavno nije živ, pa se samo mole da ga pronađu, pokopaju, da im ne leži tamo, negdje… Na fotografiji je jedna žena, gleda u posmrtne ostatke osobe koja bi mogla biti njen suprug, traži nešto, bilo što… Gleda u dijelove tijela koji bi mogli biti netko tko ju je volio, grlio, s kime je izrodila djecu, pokušava prepoznati jesu li to njegovi zubi, njegova lubanja na kojoj se ne vide usne s kojima ju je ljubio… Na fotografiji je jedna djevojčica koju nisu pustili u šator, maloljetna je, s ulaza pokušava vidjeti po izrazu lica, čuti… Jesmo li pronašli tatu?…
******
Josipova kći Željka, danas s tugom govori: “Bez tate sam ostala s devet godina. Trebali smo otići u Australiju, ali tata je rekao da se Vukovar me može braniti iz tako daleke zemlje, odlučio je ostati, pa je mama rekla da ćemo onda ostati svi. Ne znam što se točno tamo dogodilo, jesu li od umora iscrpljeni zaspali, je li im popustila pažnja, no nikoga ni za što ne krivim, preživljavali su u strašnim uvjetima, i naprotiv, divim im se i danas. Danas ja svojoj djeci želim prenijeti istinu, kakva god da bila. Voljela bih da se na Tanasijinu kuću postavi ploča s popisom svih ubijenih…. Ne samo zbog mog tate, moj tata je ipak iza sebe ostavio brata i mene… No, tamo je poginuo i mladi dečko koji nije imao svoje potomke, a čiji su roditelji preminuli prije nekoliko godina. Pa me proganja misao, tko će se njega sjetiti kada više nema ni njegovih roditelja?”.
Nakon pozitivne identifikacije, dana 30. siječnja 1999. godine, Josip Holovka – Jožika, suprug, otac i sin, pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Kada je poginuo u obrani svoga grada i Domovine, Josip Holovka imao je 39 godina.
Jožika, nismo te zaboravili!
