Preživjeli Tada 19 godišnji mladić Zlatko Panković Svjedoči: Upravo u ovo vrijeme na cesti ispred Comerca odvijalo se nešto što mi je do tada bilo nezamislivo.
Teški i nepokretni ranjenici ležali su na betonu u dvorištu Comerca. Vani je bilo hladno, negdje oko -5 c, a osjećaj je pojačavao hladni sjeverac. Većina ranjenika je bila gola ili tek neka plahta/dekica preko njih.
Neki su se tresli od vrućice, neki u bunilu i jedva pri svijesti, a za neke je teško bilo utvrditi dišu li još. Kroz prostor je samo odjekivalo zapomaganje, jauci, urlici, zazivanje majke i Boga.
Četnici su hodali između njih s upaljenim lampama i svatko je tražio poznato lice na kojem će se dodatno iživljavati. Bile su to pijane, bradate i smrdljive spodobe među kojima je teško bilo nekoga prepoznati. Ponekad bi se čulo “aaa tu si bre mamicu ti ustašku…”, nakon čega je jaukanje i zapomaganje još više odjeknulo kroz noć.
Udarali su ih kundacima, šipkama, drvenim palicama, nogama, lampama….. Gazili su im po fiksatorima kojima su bile pričvršćene kosti, a u rane gurali nož ili prvo što bi im palo pod ruku. U jednom trenutku čuo sam jednog vojnika koji govori “druže majore zaustavite ovo, nas Arkanovci ne slušaju..”.
Došao je taj major tzv.jna i prvo se svađao s Arkanovcima ,a onda prema njima uperio svoj škorpion i proderao se “sad je dosta, odbij”. Prekinuo je to orgijanje četnika, rastjerao ih, a okolo postavio tek nekoliko ročnih vojnika. Sa svog džipa uperio je reflektor na ranjenike i tek tada se vidio užasan prizor izmrcvarenih tjelesa na cesti.
Nas 6 bilo je odvojeno 10-tak metara dalje uz vatrogasni kamion. Kamion s kojim smo tog dana došli gasiti požar i iznositi ranjenike/civile iz zapaljenog Comerca. Sjedili smo na bankini s rukama na glavi. Dok je major prolazio kraj mene drhtavim glasom sam jedva izgovorio “majore, možemo li ranjenicima dati vode?”. Okrenuo se i izderao “kakve bre vode?.
Znate ima još vode u cisterni pa ako možemo… “Diži se”, pogledao nas je onako krvave i izudarane i samo rekao “napojite ih, to će im biti zadnje”. Uzeli smo kantu od vatrogasaca i na slavini cisterne ih punili. Trčali smo među dečke bojeći se da će nas prekinuti i da će se major predomisliti.
Neki nisu mogli gutati, otrgnuo sam komad plahte i nekima samo namočio usne…Malo je utihnulo, čulo se samo jecanje, plakanje, molitva i najviše od svega zazivanje Boga. Suze su mi same tekle, ali više nisam osjećao bol i umor, htio sam samo što više vode podjeliti. Dok sam hodao među njima pokrivao sam ih, stavljao im ruku ili nogu u položaj za koji su me molili da im je lakše i govorio im bit će sve u redu. A krv?
Krvi je bilo svugdje, izmješane s blatom s četničkih čizmi. Četnici su cijelo vrijeme stajali sa strane, pušili, cerekali se i ispijali iz boca. Poput hijena su čekali trenutak kad će opet napasti. Taj kratki predah trajao je nekih sat vremena. Major je sjeo u džip i negdje otišao.
Opet je zavladao mrak, a hijene su brzo rastjerale onih nekoliko vojnika i nastavile svoj krvavi pir iznova. U jednom trenu okrenuo sam se prema zgradi tvornice Borovo, gdje su bili svi naši branitelji i civili, gdje je bila i moja majka i brat. Samo sam tiho izustio “da znate što Vas čeka nikada se ne bi predali”.
Bila je to noć za koju sam mislio da nikada neće završiti, noć koju proživljavam svake godine 19.11. i noć koju nikada nikome ne bih poželio.
U ovoj kratkoj priči nisam bitan ja, bitno je da znate kroz kakvu patnju, muku i bol su oni prošli, da bi mi danas i sutra baštinili slobodu u svojoj domovini.”
Izvor: Gordana Zelenika
