Ove godine obilježena je tužna 30. obljetnica jednog od najgorih zločina muslimanske Armije BiH, kada su pripadnici te iste vojske ispalili granatu na puno dječje igralište i tom prilikom ubili njih 8. Sarajevski mediji su maksimalno ignorirali ovu obljetnicu, plasiravši prastaru snimku irelevantnog Darija Kordića o kojoj su tlapili danima i tjednima.
Neki dan su veliku pažnju sarajevskih medija, političara, nevladinih organizacija i sl., zaokupile studentice koje su veličale Ratka Mladića na svom profilu. Digla se sarajevska kuka i motika na njih. Još jedna višednevna i višetjedna tlapnja.
Samo koji dan kasnije Christian Schmidt posjetio spomen obilježje ”Osmica”, ubijene djece u Vitezu. Izvjesni Samir Nukić mu se sjetio majke, sa žalom što više „ustaške djece nije pobijeno“. Šuti N1, šuti Klix, šuti Slobodna Bosna, šuti Senad, šuti Hayat, šuti (h)ambasada… svi šute. O ubijenoj djeci iz Viteza se ne smije govoriti i gotovo! Je li to je ta „objektivna“ građanska javnost? Je li to pravda i pravica na kojoj ćemo graditi zajedničku budućnost?
”Momčina” koja žali što Armija BiH nije ubila još djece, navodno, dolazi iz Ključa. Nakon Oluje i oslobađanja ogromnog dijela teritorija Hrvatske i BiH, srpske snage su pokrenule akciju „Vaganj 95“, u nadi povrata izgubljenih teritorija. Međutim, Operacijom „Maestral“ kojom su koordinirale snage HV-a i HVO-a, uz sudjelovanje Armije BiH, operacija je ne samo zaustavljena, nego se došlo skoro do Banja luke. Zašto „uz sudjelovanje“? Zato što su početkom listopada 1995. postrojbe 5. i 7. Korpusa ABiH počele gubiti od HV-a oslobođena područja oko Bosanskog novog i Ključa. Kada se krenuo gubiti Ključ, o čemu postoje i zvučni, kao i pisani zapisi, zapovjedništvo ABiH je pozvalo u pomoć snage HV-a i HVO-a.
HV tada pokreće akciju „Južni potez“ s kojom, ne samo da onemogućavaju pad Ključa, nego prodiru 40 km u širinu i 20 km u dubinu područja pod kontrolom VRS-a. Tom prigodom poginulo je 42 hrvatskih branitelja. Malo manje od 30 godina nakon ove operacije, iz oslobođenog Ključa žale za „malo ubijene ustaške djece“.
Zašto je bitan ovaj povijesni kontekst? Zato što političko-medijsko Sarajevo, tzv. probosanske političko-medijske patriote, godinama i desetljećima kreiraju i promoviraju alternativnu inačicu povijesti. Povijesti u kojoj postoje unaprijed zadane žrtve i heroji, kao i unaprijed zadani zločinci i agresori. U toj bajkovitoj inačici istine Armija BiH je ultimativno dobro za čiji svaki grijeh se nađe opravdanje, a svi ostali su ultimativno zlo, za čije svako dobro se izmisli zakulisno zlo. Zato je važnija stara, za tu prigodu sklepana snimka, za političko društvene okolnosti sasvim irelevantnog Darija Kordića kako se ne bi pisalo o obljetnici zločina u Vitezu. Zato se diže slučaj studentica u nebesa, a o žalu za malo ubijene djece niti riječi.
Svi šute. Zamislite da je neki Hrvat izjavio nešto slično za ubijenu djecu bošnjačke nacionalnosti od strane HVO-a? Koja bi to kuknjava bila.
Vraćamo se na početak. Je li hvaljenje Ratka Mladića uistinu medijski i društveno opasnije od žalovanja za „više ubijene ustaške djece“?
Idemo korak dalje. Što radi Tužiteljstvo? MUP KS je formiralo predmet o studentici i Tužiteljstvo je izjavilo kako će „djelovati sukladno zakonskim ovlaštenjima“. Hoće li se na isti način postupiti i u slučaju momčine iz Ključa?
Ako sarajevski mediji i političke elite šute, ne šute svi. Mi nećemo šutjeti i stat ćemo u obranu nevino pobijene viteške djece!
Izvor :HRS
