Čim su Nediljka Vegara pustili iz zatvora, počeo je pripreme za bijeg iz Jugoslavije. Krajem srpnja 1973. došao je u Njemačku i zatražio politički azil.
Nediljko – Nedo Vegar rođen je 22. lipnja 1952. u Vašarovićima pokraj Ljubuškoga. Njegov otac Ante bio je hrvatski vojnik za vrijeme II. svjetskoga rata i preživio je bleiburšku tragediju. No ostao je obilježen kao neprijatelj jugoslavenske države i komunističkoga režima pa su on i cijela obitelj bili diskriminirani.
Nije mogao dobiti nikakav posao, nego je bio prisiljen raditi razne teške fizičke poslove da bi prehranio obitelj.
Stoga je njegov stariji sin Pavo, rođen 1939., kad se uvjerio da u Jugoslaviji nema nikakve životne perspektive, pobjegao 1960. godine u Italiju i odmah se priključio hrvatskim emigrantskom organizacijama koje su se zalagale za rušenje Jugoslavije i obnovu samostalne hrvatske države. Ubrzo je dobio dozvolu za useljenje u Australiju gdje je pristupio novoosnovanom ‘Hrvatskome revolucionarnom bratstvu’ (HRB).
Kad su u mostarsku centralu Udbe počele pristizati informacije da je Pavo Vegar postao član vodstva HRB-a, pojačan je progon njegova oca Ante, ali i mlađega brata, još maloljetnoga Nediljka.
Progon obitelji Ante Vegara naglo se intenzivirao u ljetu 1972., tijekom ‘Akcije Feniks ’72’, u kojoj je Pavo Vegar bio jedan od vođa. Iz odmazde, mostarska Udba zatvorila je njegova oca Antu i brata Nediljka u zloglasnu Ćelovinu te ih teško zlostavljala.
Maltretiranju je bila izložena i Pavina majka Anđa (djevojački Petrović), ali i najmlađi brat Jerko, kao i tek devetogodišnja sestra Rosa. Udba ih je tjednima držala pod oružanom stražom u obiteljskoj kući u Vašarovićima, vrijeđala ih i psovala, a nije im dopuštala nabaviti hranu u dućanu ili kod susjeda.
Čim su Nediljka Vegara pustili iz zatvora, počeo je pripreme za bijeg iz Jugoslavije. Krajem srpnja 1973. došao je u Njemačku i zatražio politički azil. Odmah se je povezao s političkim emigrantima te je, kao i njegov pokojni brat Pavo, pristupio HRB-u i obvezao se na beskompromisnu borbu protiv Jugoslavije. Ubrzo je stekao ugled i poštovanje u najširim emigrantskim krugovima kao iskreni i nepokolebljivi hrvatski domoljub.
Čuvar Bruna Bušića
Kad je Bruno Bušić došao u emigraciju, izabrao je upravo Nediljka Vegara za svoga najpovjerljivijeg pratitelja i neku vrstu čuvara. No kratko prije Bušićeve likvidacije 16. listopada 1978. u Parizu, njemačka policija bila je uhitila Nediljka Vegara zbog ilegalnoga posjedovanja oružja koje mu je bilo potrebno upravo da bi štitio Brunu. Ubojstvo Brune Bušića samo je učvrstilo odlučnost Nediljka Vegara da se nastavi boriti protiv Jugoslavije – kako se govorilo u hrvatskome iseljeničkom žargonu – ‘svim prikladnim sredstvima’, što je uključivalo i oružane akcije.
Sljedećih godina nekoliko je puta uhićivan zbog sudjelovanja u napadima na jugoslavenska diplomatska predstavništva i na konfidente jugoslavenske tajne policije u SR Njemačkoj, zbog čega je do kraja 90-ih godina prošloga stoljeća i raspada Jugoslavije proveo nešto manje od osam godina u njemačkim zatvorima.
Nediljko Vegar sredinom 1991. godine vratio se u Domovinu i odmah se, kao obični vojnik, stavio na raspolaganje hrvatskim vlastima u obrani od velikosrpske agresije. Neko je vrijeme proveo u Protudiverzantskom odredu Hrvatske ratne mornarice u Omišu. Zbog smjelosti i hrabrosti kojima se iskazao u akcijama, postao je vrlo omiljen i cijenjen među suborcima.
Pukovnik HV-a
Početkom 1992. prešao je u IV. gardijsku brigadu, u njezin izviđačko-diverzantski vod, s kojim je također sudjelovao u brojnim akcijama u dalmatinskome i hercegovačkome zaleđu, uključujući i osloboditeljsku operaciju ‘Maslenica’. Kad je Hrvatska vojska započela ozbiljne pripreme za konačno oslobođenje Domovine pa je u tu svrhu, pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine, bilo osnovano posebno obučno središte u Šepurinama kod Zadra, Nediljko Vegar je bio postavljen u njegovo zapovjedništvo kao časnik za sigurnost.
U ‘Oluji’ je sudjelovao kao pripadnik jedne specijalne jedinice HV-a. Odlikovan je s više vojnih odličja, među ostalim i Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazanu hrabrost u borbi i višestruko ranjavanje. U mirovinu je otišao 2005. godine u činu pukovnika Hrvatske vojske.
S jednakim je žarom i nakon toga mislio, govorio i živio za Hrvatsku, ne tražeći, ne očekujući i ne dobivajući od nje ništa. Ujevićevski rečeno, u Hrvatskoj je vidio ljepotu, a ne korist. Rijetki su ljudi koji su s tolikim žarom voljeli svoj narod i svoju zemlju. Taj idealizam nespoznatljiv je moralno iskvarenim vlastodršcima i svima ostalima čiji se smisao života svodi na imati, a ne biti, i koji vulgarizaciju svojih života nastoje uspostaviti kao načelo.
On je sve svoje suborce i prijatelje oslovljavao s ‘rode’, a oni su ga zbog te fanatične privrženosti svojom narodu odavno nazvali Rodom. U tom nadimku sublimiran je sav kredo njegova života. Njegovim preranim odlaskom, nestao je i dio svih nas koji smo ga voljeli, poznavali i družili se s njim. Ostaje poruka kojom je zračio njegov život, poruka da za Hrvatsku vrijedi živjeti. I umirati, ako nemamo izbora, kad znaš da s tvojom smrću ne umiru ideali za koje si živio.
Zbogom, Rode, dragi naš rode!
Neka ti je laka hrvatska hercegovačka zemlja!
Izvor: HKV / Ivica Marijačić i Bože Vukušić
